Sideways
Mislim da mi se dva puta u životu dogodilo da odem u bioskop da pogledam neki film a da prethodno nemam nikakva saznanja o njemu. Prvi put je to bilo još sredinom devedesetih, kada me je kum bukvalno ugurao u neudobnu stolicu novosadske "Arene" , uveravajući me da smo došli da gledamo "pravu filmčinu". Kum, naravno, nije imao pojma o umetničkom delu koje je izronilo niotkud pred naše oči, kao što nije imao pojma koliko je bio u pravu sa svojom napamet izrečenom kvalifikacijom.
Kada je salu "Arene" nastanio mračan nemir večito kišnog Sijetla i pogubne igrarije superinteligentnog serijskog ubice koji ne radi ništa drugo do vrlo slobodno kažnjava sve koji su počinili makar jedan smrtni greh (proširujući spisak potencijalnih žrtava na kompletno čovečanstvo, molim lepo) , nije mi preostalo ništa sem hipnotisanog zurenja u platno, uz obavezna poluotvorena usta ( identičnu pozu video sam mnogo godina kasnije, na balkonu istog bioskopa, a njen izvođač bila je osoba meni u tom trenutku najbliža- i prostorno, a bogami i životno) . Dejvid Finčer nikada ( makar do sada) nije napravio film koji je nadmašio "Sedam", a ja sam iz sale izašao bogatiji za mnoštvo životnih mudrosti i neverovatno oštrih replika , uz domaći zadatak da što pre pročitam knjige koje se u filmu pominju i na kojima se sve u njemu zasniva. Sa druge strane, ostao sam ubeđen da su šanse da se slučajno ode u bioskop i nabasa na takav kinematografski dragulj nestvarno male, pa sam tu životnu epizodu svrstao u onu levu kolonu, za koju bismo svi voleli da nam je mnogo duža i koju obično zovemo "neočekivano srećne okolnosti".
Treba zato razumeti moju zebnju i nelagodnost kada sam po drugi put došao u istu situaciju. Moglo je to biti ravno deset godina kasnije, biće da se dogodilo na nekom festivalu. Naslov "Sideways" nije mi značio ništa. Moja skepsa hranjena je prostom teorijom verovatnoće - ne može se dva puta otići na neviđeno i ostvariti procenat od 100% odgledanih sjajnih filmova. "Kako sam bio naivan" ! I koliko srećan što sam ipak otišao da vidim film, uprkos snažnom protivljenju celog organizma, koji se prilično tvrdoglavo već godinama pridržava poretka u kojem filmske projekcije u kasnijim večernjim satima ne zauzimaju pozicije pri vrhu top-liste željenih aktivnosti. "Sideways" je umetničko delo koje od prvih kadrova impresionira lakoćom pripovedanja i reditelj Alexander Payne je uspeo da učini ono na čemu mnoge njegove kolege polome zube - stvorio je jednostavnu, duhovitu i zabavnu priču, lišenu i najmanjih nagoveštaja pretencioznosti. Kroz život dva prijatelja, koji putuju duž predivnih kalifornijskih vinograda tokom samo jedne nedelje , možemo da sagledamo neke od nepomirljivih kontrasta na kojima je sazdan svet oko nas. Te suprotnosti otelotvoruju , naravno, glavni junaci. Majls je melanholični, depresivni muškarac čiji život konstantno ide nizbrdo. Nokautiran razvodom sa svojom ženom, on dve godine pokušava da se vrati u normalu, daje novac za skupe psihoterapije ali istovremeno ne propušta prilke da posegne za kojom čašom vina kada se situacija pogorša ( a iz njegovog ugla ona postaje sve gora i gora). Predaje engleski u školi i bezuspešno pokušava da kod nekog izdavača objavi svoju knjigu, vozi prilično star auto i dobar deo vremena provodi u samosažaljevanju. Njegov prijatelj Džek, pak, nije ništa od toga. On je jedan od onih "predatora" koji idu silovito napred, drži se maksime da u životu treba iskoristiti sve prilike koje nam se pružaju i nema previše skrupula. Ženi se bogatom devojkom iz ugledne porodice rumunskih doseljenika uglavnom da bi se dokopao materijalne dobiti. Na jednonedeljni put pred ženidbu kreće, kako sam kaže "da bi nešto kresnuo" u poslednjim trenucima slobode. Stavljanje dvojice takvih muškaraca u isti automobil već je nagoveštaj sukoba, koji manjim ili većim intenzitetom tinja kroz ceo film, ali ne dovodi do prekida prijateljstva, iznoseći nam na znanje da stvari nekada ne moraju da budu onako nepremostive kako nam se na prvi pogled učine.
Majlsov lik ( bravurozni Paul Giamatti) je takav da u početku mislimo da je obična sentimentalna budala, nespremna na život i sve strašne stvari koje on sa sobom ponekad donosi. Međutim, kako film odmiče, naše simpatije sve više odlaze na njegovu stranu. Majls je nesrećan jer u njegovom svetu nema lažnih stvari , nema sposobnosti pretvaranja i užasno se oseća kada nekoga mora da slaže. On ne ume da glumi, nema, poput Džeka, snažne mehanizme koji mu pomažu da stvarnost slika bojama koje mu najviše odgovaraju. Džek , kao rođeni glumac ( čak se malo time bavio i profesionalno) manipuliše ženama i lako postiže uspehe kod njih, pričajući im tačno ono što bi želele da čuju ( što ga na kraju košta slomljenog nosa, ali nikada i srca, jer ono nije ulog) . Kod Majlsa toga nema- u njegovom svetu ljubav je sveta stvar ( dve godine po raskidu sa ženom, dok ona uveliko ima drugoga, on kao nepopravljivi romantik ne propušta da ode do mesta gde je sa njom pio vino dok su bili zajedno) i spreman je na mnoga odricanja zbog ljubavi, pa ne može da nastavi dalje sve dok ne bude u prilici da u novi odnos uđe sasvim čist, ne obraćajući pažnju na to koliko to traje ( majka ga pita kada će ponovo da se oženi, a on joj kaže "tek sam se razveo", na šta ga realističniji Džek podseća "pre dve godine, drugar"). Majls se snažno veže za žensko rame preko kojeg je navikao da prebacuje ruku svakog jutra, dok je Džeku važno samo da broj tih ramena bude što veći, ne vezujući se previše ni za jedno. Džek uzima šta mu treba, Majls se očajnički bori za komadiće sreće, koja mu izmiče ispred nosa svaki put. Džek bezočno laže o tome da je Majlsova knjiga već uveliko objavljena, što Majlsa dovodi u čitav niz nimalo prijatnih situacija. I na kraju, sve Džekove svinjarije mora da ispravlja Majls, kojem kao da nije dovolno to što mu je život u haosu, već mora da vadi kestenje iz vatre zbog drugoga. U tom poslednjem, najnapetijem trenutku, kada je Džek toliko zabrljao da mu preti mogućnost otkazivanja ženidbe sa devojkom koja ga obožava i strpljivo čeka u svojoj raskošnoj kući dok ono tera keru, Džekov svet se ruši. Nemoćan poput malog deteta, on plače i ponizno moli Majlsa da ode po novčanik u kojem se nalazi njegov venčani prsten. Otkud novčanik tako daleko od njega? Bežeći, go kao od majke rođen, od besnog muža konobarice koju je "obrađivao" Džek se, naravno, nije setio da zgrabi svoju plemenitu lisnicu. Majls i na to pristaje, ali se time ne završavaju sve njegove žrtve- da bi opravdao polomljeni Džekov nos ( posledica besa prevarene devojke koju je lagao da je voli) on namerno lupa svoj automobil da bi zavoj na nosu mogao biti predstavljen kao posledica saobraćajne nesreće.
Po povratku sa putovanja, na Džekovom venčanju , Majls sreće svoju bivšu ženu. Scena njihovog razgovora kao da je suvremena filmska adaptacija sudbine sirotog Jova- šta je sve nesrećni Majls morao da podnese u tih nekoliko minuta- prvo, da upozna novog partnera žene koju je toliko voleo, ali i dalje voli, mada zna da više nema nikakve nade ( ispostavilo je da se radi o klasičnom bogatašu, kakve li slučajnosti) a zatim i da se suoči sa vešću da ona sa kojom je želeo decu sada čeka dete sa drugim muškarcem. Majlsovo lice se deformiše dok sve to sluša, vidi se da jedva uspeva da ostane na nogama. Čak ni očigledan interes koji za njega pokazuje Maja ( atraktivna plavuša koja se jedva izvukla iz braka sa jednim običnim prevarantom i lažovom) Majlsu ne uspeva da odvuče pažnju sa one u koju je, ispostavilo se, prilično tragično, zaljubljen. Može da zvuči paradoksalno, ali tu je ta Majsova veličina, koja ga čini nekarakterističnim junakom. Netipičnim poput Banović Strahinje, jednog od samo dvojice istinskih vitezova naše što stvarne, što mitologizovane istorije ( drugi je, naravno, neponovljivi, renesansno talentovani despot Stefan Lazarević) Banović Strahinja bez razmišljanja odbacuje sve norme koje njegovo vreme postavlja i odbija da kazni nevernu ženu surovom odmazdom kopanja očiju, već radi nešto sasvim drugo - saginje se i nevernu ljubu pomiluje po glavi. Svestan posledica svoga postupka, on se nijednog momenta ne ustručava da ga izvede. Njemu le ljubav važnija od svake pisane norme, svega što su ljudi nametnuli ili što se od njih očekuje. On bi, zbog ljubavi, uradio i stvari koje mu uopšte ne idu u korist- kao što to radi i Majls. Čvrsto verujući u važnost i posebnost ove emocije, Majls od sopstvenog života pravi pakao, ali ga upornost i gotovo fanatična istrajnost u svemu čine neverovatno jakim karakterom, potpuno suprotnim onome kako on zapravo izgleda. Jer, najlakše je dići ruke i odustati. Majls bira da se bori do kraja, i doživljava težak poraz, ali makar zna da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći ( uključujući i nepotrebne telefonske pozive kada bi se napio) i to njegovom porazu ipak daje podosta dostojanstva( uz činjenicu koju je priznao Maji, da posle razvoda nije bio sa drugom ženom- ostao je veran čak i uspomeni) Sličan put bira i Luka, junak genijalnog Nikolićevog filma "Lepota poroka", u kojem takođe imamo oštro suprotstavljanje dva različita sveta, uz jasno podcrtane prednosti i nedostatke svakog od njih. Primoran da ženu kazni lapotom ( danas se žene kažnjavaju lap-topom)jer je učinila neoprsotivu stvar, Luka se izdiže iznad običaja, tradicije i normi na kojima je vaspitavan i koje su mu trajno formirale život, i bira čin poslednje velike žrtve- da bi zaštitio onu koju voli, on odlučuje da sebi oduzme život. Izašao direktno ispod ljutog crnogorskog kamena, mesta gde se vekovima najviše štedelo na ljubavi, Luka zbog ljubavi umire. Majls nije umro , ali je pokazao toliku dozu ( sa strane se vrlo često čini pogrešne) vere u važnost ljubavi da ne može da ne bude simpatičan, čak i onima koji će ga bez razmišljanja nazvati budalom. Pri svemu tome, Majls nije neki kreten koji precenjuje ljubav i misli da je njena idelana varijanta moguća, već je samo nepopravljivi sanjar kojem je veza sa ženom ( makar i uz dosta neizbežnih problema) okvir za miran, sređen i srećan život, što je sve što on od svog hoda po zemaljskom šaru očekuje. Uz, naravno, neizbežnu pretpostavku da tu ženu voli, što Majls ume odlično da radi, mnogi bi rekli i da je u tome previše revnosan.
"Sideways" je, dakle, pre svega neverovatno snažna životna priča, ispričana sa ogromnim umećem, što nije promaklo ni glavešinama iz Američke filmske akademije koje su 2005. godine dodelile filmu Oskara za najbolji scenario. Dok su ovde decu učili da su heroji one ordinarne bitange koje pljačkaju napuštene kuće na "neprijateljskoj teritoriji", zadrigli političari koji sem ogromnog samoljublja i nešto malo nesporne inteligencije nemaju da ponude ništa, filmska industrija je, negde u "širokom svijetu" , kreirala zanimljive "male"likove sa velikim osobinama . Ako već moram da izaberem sopstvenog heroja ( uvek đavolski nezgodna stvar) neću se previše dvoumiti - Majls je čovek koji ostaje na nogama ( havarisan, ruiniran i previše napaćen) jer ne želi da odustane od svog najvažnijeg uverenja. Čovek od kojeg se ima šta naučiti.