Smena 8
Odluka je pala kad nam je vazda pripiti fotograf Smajo kiselo priznao da je, "mahmuran", osvetlio film u koji nas je dan ranije, činilo se trajno, upisao kraj Plitvićkih jezera. Koji minut nakon toga, dok smo iznad unskih brzaka žvakali ćevape, odlučeno je da i mi konačno nabavimo foto-aparat. U našoj porodici bi svaka kupovina počinjala očevim pretnjama nameračenoj stvari, tipa: "Čim dođem do prvih para, obavezno kupujeem..." Mi smo lakoverno slušali, sve čudeći se majčinom skeptičnom osmehu. Ovoga puta, međutim, nije prošlo ni sedam dana, a već smo posmatrali kako, iz epicentra trpezarijskog stola, koncentrične krugove ka našoj znatiželji širi dostojanstvena ruska grofica: SMENA 8.
E, sad, nismo mogli tu tehničku stvarčicu tek tako upiti u našu stvarnost. Otac je pedantno, kao da lansira Lajku u orbitu, širio po stolu prospekte ispodvlačene raznobojnim olovkama i oivičene gordim uskličnicima shvatanja...(godinama kasnije, znao je vaditi prekorno baterije iz daljinskog da ne procure, buditi me u pola noći isprepadan svetlucanjem monitora, krckanjem u zvučnicima). Uzimali smo, dakle, kao naforu, Smenu 8, okretali obruče koji su strelicama preklapali crteže vedrih i tmurnih oblaka, kiselo-vesela sunca, mravinjake brojki.Osluškivali smo kako crvenooka peteljka zateže film, pažljivo otvarali duplju aparata,...aali samo se otac usuđivao oprezno zaptivati krajeve filma o dvozube ispuste, puneći prtljažnik SMENE 8. Kad smo se već izveštili, dešavalo nam se i da ne premotamo film, pa bi se na fotografiji dva prizora poklapala, dva smisla otimala za postojanje, preplićući se u najdubljem, nerazumljivom.
Pre ove prekretničke kupovine slikani smo "s mene, pa na uštap". Ujak je ponekad donosio aparat iz čije je fijoke migoljila crna fotografija, nad kojom smo bajali iščekujući da se iz mračne magme ukažu naša oduševljena lica. Kad bismo odlazili u Bosnu (307 kilometara od table do table, 7 sati očevog pipavog voženja -tokom kojeg smo upoznali sve tipove klimoglavih plastičnih pasa i belih dlanova što mašu prilepljeni za zadnja stakla bezbrojnih automobila-koji bi nas preticali) brigu oko dokaza postojanja preuzimao bi foto-Smajo, ali o njemu je već, ne bez gorčine, dosta rečeno.
Na plaži u Posadarju, upoznali smo i šjor Stipu, koji bi dovodio svog "pobratima" magarca Kurijela i fotografisao ga sa decom koja bi ga obgrlila mršuljastim nožicama. Za tim Kurijelom smo po ceo dan kaskali plažom, zasipani majčinim prekorom:"Zadnje pare damo za more, a vi skapaste za magarcem. Eno vam isto kljuse kod dede Ubavka na Prkosima, pa ga i ne pogledate. U vodu, smesta." Naravno, nismo je poslušali. Ma ko se sme meriti s Kurijelom, holivudskim magaracem, takoreći. Jednom je brata i mene šjor Stipe odveo da nam pokaže kako nastaju slike. Ušli smo u kamenu kuću iznad mora, opčinjeni grickajući crvenkasto-žute oskoruše nađene u sprženoj travi. Pod škiljavim zelenim svetlom Stipe namotava film u plastičnu crnu urnu i lagano je mućka. Svuda okolo kadice s vodom, fiksirom, pokretni bubanj za sušenje,štipaljke...Bezbroj prekidača s brojkama, troprstih poluga, slavina u gumenim prigušivačima. Kao da u kabini svemirskog broda jezdimo zvezdanim stazama. Iz pramraka se pomaljaju likovi, suše se odlomci života. Svaki pogrešan potez ukida čaroliju. Otvorenih usta posmatramo retuširanje. Barba se priljubljuje uz lupu nekog drugog sveta, oivičen crnim zavesicama. Patent olovkom zacrtava svetla mesta, guli ih oprezno oštrim srpićem, tanke četkice od mačije dlake umače u posudice tuša i docrtava ono-čega nema. Iz te mračne komore izlazimo žmirkajući, uvek razočarani običnošću koja nas čeka, činjenicom da je svet vani ostao dosadno isti, osim što je još par kruškica završilo nosom u travi.
Nakon kupovine SMENE 8, otac postaje dvorski fotograf. Bezbroj puta nas pomera, traži pravi ugao pod kojim se rasipaju sunčevi zraci, podešava parametre. Svi se, kao u nekom magnovenju, premeštamo na pogodnije kote, pazeći da usput ne pogužvamo osmehe. Uskoro, od torbara iz Poljske nabavlja i blic (kada se zaslepim njegovim bljeskom, po sat vremena mi se pred očima prestrojavaju oblaci). Blic ima samo jednu manu, radi po, da tako kažem, fonetskom principu-jedno punjenje strujom, jedan bljesak. Zbog toga se neprestano saplićemo preko belouške njegovog gajtana. I uvek, nakon što peteljka štucne, a otac otre graške znoja sa čela, neko od starijih rođaka mu prilazi i glasom u kome, kao zrele orahove ljuske u snažnom dlanu, pucaju životna nadanja, zamuckuje-"Jebajiga, rođo, ja zažmurio".
Premećem pod prstima stare fotografije koje se otkidaju iz albuma naših života, povlačeći parčiće selotejpa. Pažljivo zagledam mizascen na fotografijama, tražim predmete koji su mi nešto značili, skretnice uspomena ka zaboravljenim tračnicama. Vidim rumene matrijoške, porculanske srne, klempavi telefon, filcanog jahaćeg konja s drškama umesto ušiju... Na svakoj slici-budilnik koji je četrdesetak godina drobio naše minute i iznenada zamukao desetak dana pre očeve smrti (pomislio sam, dok je otac pokušavao da treskanjem prene zelenog oklopnika-"Zapamti ovaj trenutak").
Na jednoj slici brat, dlana svijenog u zglobu, bira šahovsku figuru. Preko puta njega, ujaku ležerno cigareta visi s ugla usana, a pepeo se ljušti po utabanoj zemlji. Kao da vidim šarene leptire utekle iz Nabokovljevih snova i opijene muhe što tiho zuje nad čašicama rakije. Vreme stoji-čekajući bilo kakav potez.
Zatim, bezbroj fotografija sa obala Une- lede se članci stopala u gorskoj vodi. I nigde nije lepše čitati Ćopića nego kraj vrba, pod ivanjskim suncem...Na jednoj misterioznoj fotografiji, četiri kafanska neznanca u isto vreme šibicama pale svoje zacakljene cigare, kao da će, ako ne uspeju zajedno povući po dim, čudom oslobođena energija užarenim kamenjem spržiti neku novu Pompeju.
Sledeći prizor-držim se za vlati trave, koje mi zasecaju prste, da ne odletim put smežuranog neba. U pozadini tetak, s trzalicom među zubima, grli svoju šargiju. Beskrajna ponavljanja motiva: plastovi sena, dedini konji što namiču šiške, rasklopljeni kosturi biciklova, obrnuti u onoj pozi koju deca, dok vrte pedale rukama, vole zvati: "prodajemo sladoled".
A poslednju fotografiju uzimam s potmulom zebnjom. Draga lica, zagrljena na nekoj svadbi... I, Bože, zadrhtim kad shvatim-smrt kao da je svojom koščatom rukom kosila osobe s ove fotografije i to po nekom redu, od desnog ruba slike...Nema više oca, divne teta Rade, mojih veselih bekrijaša ujaka...I evo, već vidim sledeće lice u tom jezivom nizu...Uuh, bacam sliku, prstima pritiskam oči...Ne smem ovo da napišem...