Drugi dolazak
Prvi, veliki korak, već je napravljen. Kad može Sin javno da prizna da navija za Partizan, pa još i da dostavi dokaz u vidu fotografije koja toliki stepen dezorijentisanosti potvrđuje, mogu vala i ja. Idući, dakle, za novovaspostavljenim ispovedničkim tokovima, priznajem da sam zgrešio - debelo, masno i da sam to radio u kontinuitetu već više od trideset godina. Navijao sam za Partizan. Zapravo, navijam i dalje, i , kako stvari stoje, tu muku ću sa sobom nositi celoga života. Ali, tu nije kraj. Navijao sam, dok je vozio, i za Mihaela Šumahera. I navijaću opet, makar nekoliko trka. E, to niko ne može da mi oduzme. Shodno obredu inicijacije, i ja dostavljam svoju fotografiju u navijačkoj odeždi, a posle toga sledi tekst posvećen ( kratkotrajnom) povratku legende Formule 1.
Uf, koliko vesti u jednom danu. Ako se izuzme činjenica da je aber o porazu fuzbalera "Partizana" na najposećenijim srpskim sajtovima komentarisaniji od vesti da nam naša voljena Vlada sprema novi set oporezivanja sve manjih mesečnih crkavica, moglo bi se reći da živimo u jednoj neverovatno divnoj tvorevini koja sebe naziva državom. Sve dok loptanje preplaćenih vedeta koje igraju u neverovatno lošoj ligi i padaju ničice pred iole ozbiljnijim ekipama van Srbije našem puku bude važnije od toga da mu Vlada po ko zna koji put ,u svom posrtanju i teturanju , zavlači ruku direktno u džep, biće nam ovako kako nam jeste – dakle, kako smo i zaslužili.
Još jedan samozvani četnički vojvoda se pojavio na sceni odveć zasićenoj kojekakvim kreaturama. Ovaj se od drugih razlikuje time što se javno hvališe učešćem u atentatu na Đinđića, a svim nepodobštinama kojima se bavio dodao je i javnu pretnju ubistvom novinaru Miši Vasiću i političaru Žarku Koraću. Kao da ono puškaranje prilikom odbrane "najvećeg srpskog junaka" Slobodana Miloševića nije bilo dovoljno. U redu, vojvoda Vučinić se makar nije peo na ogradu, kao što su to radili neki malo stariji i naizgled ozbiljniji ljudi od njega. Što opet nije nikakav dokaz normalnosti, s obzirom na to u kakvom se društvu tada nalazio.
Sa druge strane sveta, negde u beskrajnom prostranstvu Kine, haker koji je sebe nazvao "Hazar" ( nadamo se da to nije uradio inspirisan Pavićevom knjigom) slavodobitno je na internet postavio svoj maleni IT uradak, koji je težak tek nešto manje od trista kilobajta . Po reakcijama onih koji su, na svoju ruku, probali da koriste Hazarevo sočinenije , ono je zaista u stanju da učini ono što piše u "read me" falju. Istorijat izgleda ovako – jedan OEM ( Original Equipment Manufacturer ) primerak novog Majkrosoftovog operativnog sistema Windows 7 "procureo" je iz kompanije Lenovo, pa je Hazar uspeo da napravi mali alat koji, koristeći originalni serijski broj zapravo blokira sledeći nivo zaštite i dozvoljava aktivaciju najnovijeg redmondskog čeda. Tako smo došli u situaciju nalik onoj u Basarinim romanima – tri meseca pre nego što će se zvanično pojaviti na tržištu, Windows 7 je već snažno napadnut i to na istom onom mestu na kojem je slabosti pokazala i njegova prethodnica, neslavno upokojena Vista.
Dvadeset deveti dan sedmog meseca leta gospodnjeg dve hiljade devetog nije se tu zaustavio sa iznedravanjem novosti. Prvo je kao grom iz vedra neba odjeknula vest plasirana pravo iz centra velikog bavarskog proizvođača automobila- BMW se na kraju ove sezone povlači iz takmičenja u Formuli 1. Sve je upakovano u niz protokolaranih fraza u kojima centralno mesto zauzima, naravno, briga za dobrobit kompanije, a koliko je sve bilo iznebuha svedoči i rekacija Nika Hajdfelda, jednog od dvojice vozača BMW-a, koji je izjavio da je odluka bila , kako je rekao "totalno neočekivana". To je umnogome zakomplikovalo njegov ionako uzdrman opstanak u svetu Formule 1, dok će se za njegovog timskog kolegu, netipičnog i samozatajnog vozača Roberta Kubicu sasvim sigurno naći mesto u nekoj drugoj ekipi. Ima nekih koji su spremni dobro da ga plate.
Zatim su na red došle i dobre vesti. Pre svih, ona da se Brazilac Felipe Masa osovio na noge, prvi put posle jezive nesreće u kojoj ga je metalna opruga teška nešto malo manje od jednog kilograma umalo koštala života. Da stvar nije nimalo bezazlena, svedoči Felipeov otac, Luiz Antonio, koji kaže da se njegov sin još uvek ne seća nesreće koju je doživeo. Jedan od Masinih najboljih prijatelja rekao je novinarima da Felipea više od svega zanima samo jedna stvar- kada će se ponovo vratiti na stazu. Vozač koji je nepodeljeno poštovanje zaslužio svojim nastupom u Brazilu, prošle godine, pokazavši koliko velik čovek može da bude u porazu, sada samo potvrđuje sve ono što se za njega i do sada govorilo – radi se, pre svega, o neverovatno hrabrom čoveku koji je, kao i sve njegove kolege, trajno inficiran opasnom zavisnošću – neutaživom željom da se sedne u bolid i ponovo oseti ta jedinstvena , neponovljiva atmosfera.
Koliko je ta ovisnost opasna, trajna i neprolazna, svedoči vest koja je stigla poslednja u jučerašnjem silovitom nizu. Kako je zvanično potvrđeno iz sedišta Ferarija, sedmostruki prvak sveta i vlasnik skoro svih rekorda u svetu Formule 1, Mihael Šumaher, zameniće Felipea Masu na svim narednim trkama, sve do poptunog Brazilčevog oporavka, što bi, vrlo verovatno, moglo da znači da će Šumaher voziti sve trke do kraja sezone. Nagađanja su počela odmah posle trke u Mađarskoj, pa je Šumijev menadžer Vili Veber brže-bolje požurio da u startu pobije sve glasine izjavivši da Mihael uopšte ne razmatra takvu mogućnost i da je trenutno više posvećen nekim drugim stvarima u životu. Sabin Kem, portparolka Mihaela Šumahera, već dva dana kasnije radikalno modifikuje Veberov stav ( da li je Veber govorio neistinu, sto mu gromova?!) i izjavljuje da bi Šumi ozbiljno razmotrio ponudu ako bi ona stigla iz Maranela. Drugim rečima, razmena "sitnih knjiga " između glavešina u Ferariju i sedmostrukog svetskog šampiona već je bila uveliko odmakla i sve je kulminiralo jučerašnjim kratkim , zvaničnim saopštenjem. Šta to, praktično znači?
Mogu da govorim u svoje ime. Moja nazovi objektivnost i naizgled nepristrasno praćenje dešavanja u svetu Formule 1 rođeni su jednog septembarskog popodneva pre tri godine, kada je, neposredno pošto je pobedio na trci za Veliku nagradu Italije, na kultnoj stazi, pred domaćim navijačima, Mihael Šumaher najavio da se na kraju te sezone povlači iz takmičenja. Tada sam, po prvi put u životu, donekle razumeo neke ljude starije od sebe, koji su tvrdili da je fudbal prestao da ih zanima otkad na terenu nema majstora poput Ivice Osima, recimo. Razumeo sam i Džoa Holenbeka, glavnog junaka "Poslednjeg skauta", filma koji je režirao, sada već davne 1991. godine, Toni Skot. Pomenuti Džo, privatni detektiv , luzer po vokaciji, trajno je odustao od gledanja američkog fudbala onog trenutka kada je karijeru okončao Džimi Diks, po njegovom mišljenju najveći talenat koji se pojavio u američkom fudbalu. Ja nisam odustao od gledanja Formule 1, naravno, i dalje je to sport koji zauzima neprikosnoveno mesto broj 1 na svim listama mojih gledalačkih prioriteta. Ipak, nekadašnje skakanje, grickanje noktiju , razočaranja, egzaltacije, tuge i uzbuđenja zamenili su mnogo odmereniji pokreti, hladnije reakcije i generalno uzev, pristup koji je u poređenju sa pređašnjim neuperedivo proračunatiji. Nije to samo posledica mog sazrevanja ili opamećivanja ( pogotovo ne ovog drugog). Radi se o jednostavnoj, empirijski lako dokazivoj stvari- ni zbog jednog sportiste nisam sa toliko lakoće ustajao u četiri sata ujutro da bih gledao njegov nastup. Ničiji porazi me nisu toliko pogađali, kao što se ne sećam da sam se nekada toliko radovao nečijim uspesima ( radovao bih se eventualno svojim, kada bi postojali, progovara na lakat cinik iz mene) . Trka iz koje bi, u ranoj fazi, otpao Šumaher, za mene je gubila četiri petine draži. Nije teško zaključiti, dakle, da sam pripadao jednoj od dve velike grupe – bio sam među onima koji su otvoreno pokazivali da su fanovi velikog nemačkog vozača. Uprkos karijeri prepunoj kontroverzi, nekim nastupima koji su bili na ivici sportskih ( nekada ivicu i prešavši) Mihael Šumaher je, bez ikakve sumnje, bio najveći magnet za sve gledaoce, čak i u trenucima kada je suvereno šetao kroz šampionat ubijajuću svaku neizvesnost. Nepovratno je polarisao sve gledaoce – ili ste ga voleli, ili ga niste voleli. Indiferentnih nije bilo.
Tri godine po njegovom penzionisanju, mnoge stvari u Formuli jedan su se zauvek promenile. Ništa, zapravo, nije isto kao kada je on odlazio, sem jedne stvari – čim se kaže "Mihael Šumaher" odmah se pridobija nepodeljena pažnja. Ako dođe na trku da bodri vozače Ferarija , uvek je u centru pažnje – kamere će ga prikazati makar jednom. Tokom takmičarskog vikenda, na istaknutim mestima pored staze, sasvim sigurno se nađe dosta bivših vozača Formule 1. I bivših šampiona, naravno. Međutim, kada odlučuje koga da ubaci u kadar, režiser prenosa uvek će se najpre opredeliti za Mihaela. Trag koji je Nemac ostavio u Formuli 1 previše je dubok i neizbrisiv i sasvim je logično da mu se pridaje tolika pažnja.
Sve eventualne priče o povratku bile bi veoma brzo demantovane, i činilo se da je odluka koju je Mihael doneo jedna od onih munjom u kamen uklesanih . Onda se desila Mađarska, staza koja polako postaje ukleta za Felipea Masu , ozbiljan udes brazilskog vozača i sve se namestilo tako da je angažovanje Šumahera izgledalo kao logičan potez. Mihael se nije vratio na početku sezone, reskirajući dugotrajnu rasprodaju teško sticanog i ponekad suviše lako rasprodavanog ugleda. Splet okolnosti koji je doveo do toga da ponovo sedne za volan crvenog bolida najpre se da okarakterisati kao deus ex machina. To je, u slučaju lošijih rezultata, odlično opravdanje za njega, jer uvek može da kaže ( a da ne govori neistinu) da je osnovni motiv bila želja da se pomogne timu. Timu u čijim temeljima se nalazi dosta njegovog znoja i napora, što je , naravno, neraskidiva i nepovratna veza i neoboriv argument . Odmah se nameće paralela sa Džordanom, ali se previđa činjenica da imati četrdeset godina u vrhunskoj košarci i automobilizmu ipak nije isto. Postoji strah da će Šumi biti ponižen od nekih vozača koji su od njega skoro duplo mlađi, ali se kao argument protiv te tvrdnje uvek može navesti da neko ko daje sve od sebe i za koga ste sigurni da u svakom trenutku vozi sa sto odsto svojih kapaciteta nikada ne može biti ponižen. Oglasio se i Edi Džordan, koji je, bez previše dvoumljenja, izjavio da je Šumaher sasvim dobro pripremljen i da može da vozi . Džordan je Šumahera angažovao kada je bio skoro dvadeset godina mlađi, ali ga ni to ne brine previše- on smatra da u reakcijama dvadesetogodišnjaka i četrdesetogodišnjaka svakako ima razlike u korist ovih prvih, ali ne treba zaboraviti činjenicu da je brzina Šumaherovih reakcija i dalje neverovatna , pa se milisekunde i stotinke koje se gube na godine ne moraju smatrati presudnim.
Kada u petak, 21. avgusta, na prvom slobodnom treningu , na stazu u Valensiji izađe bolid kojim upravlja Mihael Šumaher ( verovatno će prvi na stazu, da bi imao što više vremena da je upozna) mnogo očiju širom sveta biće usmereno ka poznatoj crvenoj kacigi , što će stvoriti dodatni pritisak, ali to ne treba nikoga da brine previše, jer će on ( pritisak) kucati , kao i uvek , na pogrešna vrata. Mihael Šumaher vrlo verovatno neće osvojiti svoju šezdeset devetu pol-poziciju, a još teže će se desiti da pobedi po devedeset drugi put na nekoj od trka koje bude vozio, ali će, kao i svi veliki šampioni i kontroverzne ličnosti, privući ogromnu pažnju i veliki publicitet. Usput, prirediće svojim fanovima nešto što će pamtiti celoga života. U ranije pomenutom "Poslednjem skautu" postoji scena u kojoj jedan od likova priča o tome koliko su visoko pojedine dame na njegovoj "skali prstiju". Što bi veća bila njegova želja da sa njom spava bivao bi, teoretski , naravno, spremniji da se odrekne više prstiju na ruci. Trenutak u kome će se, u fatamorgani nastaloj usled velikih temperatura , na startu jedne Gran pri trke, nazirati crvena kaciga u crvenom bolidu, za sve obožavaoce Mihaela Šumahera biće od neprocenjivog značaja . Pet od pet, na skali prstiju.
preuzeto sa portala e-novine