Suncem u glavu
Poznat po svojoj neustrašivosti u svim odsudnim momentima u slavnoj istoriji( a takvih je bilo koliko hoćete) , naš se narod , ako ćemo pravo govoriti, ipak ponekad uplaši. Ne, ne mislim na jun 1999. godine, kada je, zbog čestih nestanaka struje , došlo do otapanja mesa po zamrzivačima, što je doprinelo očiglednom porastu straha za zalihe gicetine i ubrzalo potpisivanje vojno-tehničkog sporazuma kojim je NATO bačen na kolena i propisno osramoćen, bar ako je verovati izveštajima sa tadašnjeg RTS-a.
Radi se o strahovima koji su mnogo jači, utemeljeniji i prisutniji. Pre svih, momentalno uzmicanje, preneražen izraz lica i zabrinuto coktanje kada neko pomene tu neumornu protivnicu vaskolikog srpstva- promaju. To je valjda jedina imenica ženskog roda koja u plebsu izaziva jači negativan naboj nego što to rade neke apsolutne šampionke , poput reči "Amerika", "Madlen Olbrajt", "Karla del Ponte", "lustracija", "tolerancija" ili "Nataša Kandić", recimo. Nema tog bola koji se ne da opisati kao posledica promaje- od poigravanja očnog kapka, preko problema sa krstima pa sve do zujanja u ušima. Od sedamsto pedeset šest putnika, koliko u špicevima , po najvećoj vrućini, obično stane u autobus gradskog prevoza, uvek će se naći dovoljno njih da udare u kuknjavu i započnu glasno prenemaganje svaki put kada bi neko pokušao da otvori prozor i na taj način u ustajalu smesu nečega što bi trebalo da bude vazduh pusti makar dva ili tri atoma kiseonika . I neki dašak spasonosnog vetrića, pride. Kada bismo imali institucije koje na pojavu korupcije reaguju jednako munjevito koliko i dobar deo građana na nagoveštaj promaje, danska uređenost i švedska socijalna ušuškanost bile bi prava smejurija prema potocima meda i mleka koji bi se valjali našom domajom.
Ne treba zaboraviti i prizore koje smo mogli videti tokom poslednjeg pomračenja Sunca- dok se ostatak sveta, bezbrižno uljuljkan u svoju naivnost, neobaveštenost i olako shvatanje života, beskrajno zabavljao posmatrajući pojavu koja se može videti jednom u životu, naši su se građani (veći deo njih) bili odlično pripremili. Sa TV ekrana su ih sustizala najrazličitija katastrofična upozorenja ( jedan je gledao, pa je posle vikao : "Oslep'o sam!") i mi smo odmah shvatili da sa tom pojavom nema šale. Zamračene kuće, ćebad na prozorima, paničan strah od đavolske rabote koja samo što se nije spustila sa neba doveli su do toga da su ulice bile avetinjski puste. Neka oni naivni i neobavešteni gledaju, neka se smeju i neka uživaju, mi ćemo ipak da vodimo računa o sopstvenim očima i preventivno delujemo, za svaki slučaj. Iako su naši preci , oni što su bili visoki, lepi i plavi, solarni kult postavili u središte svih svojih verovanja i običaja, izgleda da je u međuvremenu nešto pošlo naopako , pa smo došli u situaciji da neki današnji potomci starih Slovena imaju paničan strah od Sunca. Pomračenje nije jedini primer. I u letnjim vrućinama ( zamislite to nebesko telo, kako se otelo kontroli, 38 stepeni u julu, pa da li je to normalno!) uvek može da se pronađe dobar razlog za kuknjavu. Kao što se, uostalom, leleče i zbog neverovatnih oscilacija vremena koje doprinose tome da temperatura u januaru bude bezobraznih minus dvadeset stepeni! Šta uraditi, nameće se logično pitanje, da bismo se nekako izborili sa plamtećim užasom koji se, podmuklo, i kad mu vreme nije, spušta na krovove naših kuća i zgrada svakog bogovetnog leta?
Postoje različita rešenja. Svako se dovija onako kako najbolje ume, naravno. Evo, na primer, BIA. Kad je ono prošle godine Sunce onako bestijalno rasipalo vrelinu i lepilo vazduh, oni ljudi smislili odličan način da na žegu zaborave- obratili pažnju na stanovitog iscelitelja i naizgled beznačajnog nadrilekara, malo ga pratili, pritisli i na kraju mu stavili bukagije. Ispostavilo se da se radilo o kapitalnom ulovu, a od halabuke koja se podigla i podeljenih rekacija javnosti ( uključujući i demonstracije onih koji ih danas ne bi organizovali, makar tako kažu) svi smo zaboravili na meteorološke koještarije jer smo, bože moj, imali mnogo preča posla. Taj se eksperiment nikada do kraja upokojene UDBE pokazao kao veoma uspešan, pa nam i trenutno otvoreni konkurs za traženje groba generala Mihailovića, ako da pozitivan rezultat, može pripomoći da zaboravimo da se asfalt ispod naših nogu otapa. Kad već nismo bliže jednom drugom, živom generalu, koji je odavno zaslužio da se nađe na onom mestu na kojem je završio poveći broj njegovih kolega osvedočenih profesionalnih rodoljuba.
Svoj doprinos borbi protiv ubitačnog UV zračenja dao je, ovih dana, i građanin Koštunica Vojislav. Na prvi pogled, kada poslušamo ono što je on izjavio, deluje kao da je i sam građanin Koštunica nekoliko dana preterao sa direktnim izlaganjem Suncu, pa su nastale izvesne posledice, poput izgovaranja nelogičnih i netipičnih rečenica kojima fali podosta komponenti. Smisao, pre svih. Taman sam pomislio da su, izgleda, svi ukapirali da je vest o viznoj liberalizaciji neverovatno, čak nestvarno dobra i lepa, kad , evo gospodina Koštunice. I dok neki moji sunarodnici, večiti glasači Slobe, Šešelja i ostalih državotvorno-domoljubnih formacija stidljivo priznaju da mora biti nečeg dobrog u tome što nam je najzad omogućilo taj "beli Šengel", građanin Koštunica se i dalje drži svoje priče o Kosovu, predlažući da ovaj poklon uvređeno i ljutito odbijemo. Ako se u obzir uzmu i neke prethodne izjave pomenutog političara, biće ipak da velike vrućine nisu presudno uticale na to da on izgovara ovakve stvari. Jer, umeo je Vojislav da junački podvrisne braneći Kosovo i usred zime, znao je da se rečenicama prepunim oštrog prekora obrati izdajnicima u pokušaju tokom dosadnih jesenjih kiša, a ni predivni prolećni dani nikada mu nisi bili smetnja da državnički ozbiljnim i smirenim glasom upozori na kršenje svih postojećih i nenapisanih normi međunarodnog prava.
Duže izlaganje vatrenim zracima , kao što znamo, može da izazove kojekakve posledice. Svega tu može da bude- od tena bogatog finskog turiste , ispucale kože na ćelavoj glavi engleskog pivopije ili pega na atraktivnim poprsjima plemenitih dama koje ostaju kao uspomena na neko frontalno suočavanje sa solarnom energijom prethodinih sezona. Kad udari sunčanica, može da dođe i do zdravstvenih problema – u to sam se uverio lično, kada sam, jednog leta početkom XXI stoleća, preterao sa šetnjom duž morske obale bez upotrebe zaštite. Ugledavši komadiće paradajza po drugi put toga dana, nagnut nad WC šoljom, omamljen i nepomičan, brzo sam povezao tu naglu promenu zdravstvenog stanja sa neplaniranom šetnjom i dugo sebe prekoravao što nisam poneo svoju čuvenu kapicu za sunce. U redu, živi smo ljudi, pravimo greške i iz njih izvlačimo neke zaključke, sve to stoji, ali čovek ne može a da se ne upita kojem se to suncu ( koliko puta većem i snažnijem od našeg) i koliko dugo izlaže jedan prosečni srpski fašista kada mu na pamet padne da ode u Srebrenicu, na godišnjicu pokolja Bošnjaka i tamo izvodi dugometražni slet u kojem se akcenat baca na srpstvo, srpsku zemlju, srpsko herojstvo i sve najsrpskije srpsko. Uprkos nadljudskim naporima, ne uspeva mi da zamislim takvo nebesko telo.
Ima, naravno, julska žega i neke prednosti. Kome se udari sunca , uprkos svemu, čine neizdrživim, može u svako doba da se prihvati čitanja "Stranca". Plaže Alžira, neopisiva vrućina , prelepo more i Mersoove refleksije i jedinstveni doživljaj sveta u kome su, u tom trenutku, važni samo pesak i sunce, odličan zu vodič za to kako , bez obzira na sve otegotne okolnosti, treba uživati u najlepšim danima tokom godine ( ali ne treba do kraja slušati Mersoa, pa se kačiti sa lokalnim stanovništvom i činiti nedopustive stvari, naravski) . Dok čitamo , po ko zna koji put, Kamijevo remek-delo, ne bi bilo zgoreg sve to začiniti prigodnim soundtrackom. Pesak i sunce? Pa to je baš lako. Pesma se zove baš tako, a snimila ju je novosadska La Strada/ Luna još osamdesetih godina prošlog stoleća. Ritam i stihovi mogu da budu od ogromne pomoći – zamislite na samo jedan momenat da nismo okruženi opasnim ludacima, lošim političarima, žbirovima koji nadziru skoro sve u našim životima i povremeno kontrolisanim haosom koji otaljavamo. Već je bolje? Još ako se sve dešava blizu neke velike vode, uz čašu hladnog pića...Možemo i da zatvorimo oči, navučemo najveći osmeh na lice i bezbrižno pratimo taktove koji dolaze iz slušalica:
Ja ostajem, ja ostajem
Oni odlaze
Pustinja beskrajna svud je
Pesak i sunce.
Idila.
tekst je preuzet sa portala e-novine