Rekonstrukcija
Sigurno ste već čuli onaj stari štos u kome se kaže da, kada vidite lepo vaspitanog i pristojnog čoveka za volanom u Beogradu, postoje samo dve mogućnosti – prva je da je gej, druga da je Vojvođanin. Ima i onaj o čoveku koji ide ulicom i priča sam sa sobom, vatreno se raspravljajući . Prvo što ćete pomisliti je, naravno, da je pred vama sumasišavši, a druga varijanta takođe nije isključena- radi se o hinsanu koji pravi kuću.
Rušenje i ponovna izgradnja velikog pregradnog zida, malterisanje, krečenje, lakiranje parketa, iznošenje i ponovno unošenje nameštaja i boravak u samo jednoj prostoriji za sve to vreme možda nije isto kao i pravljenje kuće iz temelja, ali je đavolski naporno, tu vam dobar stojim. U proteklih gotovo mesec dana ( a još nije gotovo!) imao sam priliku da upoznam sve čari jedne naoko nezahtevne i građevinski jednostavne operacije.
Počelo je , kao i uvek, sa puno entuzijazma. Prvi udarci čekićem i dletom, cigle koje ispadaju sve do drugog kraja prazne sobe, prašina koja se diže kao da je kroz kuću protutnjao puk vojske na konjima. Šut na sve strane, u rukama lopata , pored nas velika kanta. Lopatom ubacujemo sav taj krš u kante i kroz prozor iznosimo napolje, na jedinstvenu gomilu. Ali, avaj! Kuća je mala, prizemna, prozori udaraju direktno na trotoar, a komšiluk uvek više voli da vidi šta se radi kod drugih nego da gleda svoja posla. Pendžer otvoren, noć topla ( mlaka i zvezdana) , bilo je samo pitanje trenutka kada će naići neko da veselim glasom priupita šta i zašto se to radi. Dogodilo se malo kasnije nego što smo očekivali, ali je bilo neizbežno . Bradonja je kasnije ovako opisivao taj događaj:
- Ti ubacuješ onaj šut u kante kao mazga, nije te džabe tvoja keva nazvala neizrađenom mrcinom. Zaleteo se, ne praviš pauzu, znoj sa tvoga čela pada svuda po parketu koji se jedva i vidi. U tom trenutku nailazi komšija i kroz šalu konstatuje da si krenuo njegovim stopama i pita da li to možda praviš jednu veliku prostoriju od dve manje ili radiš nešto drugo. Navikao sam da su tvoji odgovori uvek odmereni, ali sa dozom ironije kada dođe neko ko hoće da te zajebava. Ovaj put sam se baš iznenadio. Kad si se okrenuo ka tom komšiji, lice ti je bilo sasvim izobličeno. Iz očiju ti je sevala vatra, ostavio si onu lopatu na trenutak i krenuo, onako besan, da bljuješ vatru izgovarajući- je l' te baš jako zanima šta radim, jesam li ja dolazio kod tebe da zavirujem kad si ti prepravljao celu kuću prošle godine, jesam li došao da te pitam bilo šta? Izgovorio si to, ponovo uzeo lopatu i nastavio da radiš kao da se ništa nije desilo. Komšija se samo okrenuo, podigao ruke i uvređenim glasom rekao – dobro , komšija, izvini.
Verovatno se ta moja reakcija brzo pročula i podosta joj se i dodalo dok je, sablažnjivim tonom , kružila među komšilukom zabrinutim zbog toga što je onaj "mali ćelavi" izgleda sasvim poludeo kad se tako izdire na komšije, mada to nije ni čudno, jer je kad-tad morala da ga sustigne ona silna količina droge koju je pio, dok je, sa "vakmenom na ušima" svaki bogovetni dan išao u Beograd, tobož na demonstracije. Kako god, taj incident mi je kupio preko potrebni mir u danima koji su dolazili. Odlazak na stovarište građe, kupovina blokova, cementa, peska, kreča, incident kada je još jedan komšija, propisno ušikan, napao čoveka koji je sve to dovezao, pa pokunjeno pobegao izbegavši žestoke batine- sve je to moglo da prođe mnogo gore da su se komšije, po etabliranom običaju, okupljale oko mesta gde se nešto radi, uvek pune najrazličitijih teorija o tome šta je za mene najbolje, a uvek lišene bilo kakve volje da se makar malo pomogne- prenošenjem četiri bloka ili istovaranjem nekoliko džakova kreča, recimo.
Kao i u svakom drugom poslu, dogodiće se neizbežno. Da parafraziram Marfija- i najmanja mogućnost da nešto krene kako ne treba biće veoma brzo ostvarena. Zidanje je prošlo bez nekih većih problema, makar u tehničkom smislu. Verovatno zbog toga što glavni majstor ( već pomenuti prijatelj, imenom Bradonja) nije svako malo povlačio gutljaje alkoholnog pića i pevao velike hitove poput "Dabogda se prevrnula na me prikolica puna udovica". Da se razumemo- Bradonja je živ čovek i voli tu i tamo da potegne iz boce napunjene crnogorskim Vrancem, ali tek kada završi sa poslom. Taj dobar običaj potiče još iz vremena kada je gradio jednu poveću pomoćnu prostoriju pored svoje kuće. Tada se desilo da glavni majstor potamani pola gajbe piva po jakom suncu, pevuši lascivne pesme i sve vreme se smeje , sa povodom ili bez njega. Kao posledica, ostali su vidno iskrivljen zid i Bradonjina svest o tome da se " ne mere cugat i zidove ganjat" istovremeno. Kao i sa vožnjom, jelte. Elem, načinu na koji on radi nije se moglo prigovoriti, ali su gunđanja na račun debljine zida bila neizbežma. Pobogu, pa ko još pravi pregradni zid na punu ciglu, to ide na pola cigle otkad je sveta i veka. Zašto ste uopšte i rušili onaj stari zid, šta mu je falilo? Svrbele vas pare, šta li? Nijedno od tih pitanja nije izgovoreno tako, provučeno je kroz dobronamernu intonaciju, ali su značila baš to. Malo smo se u početku nervirali, ali je Bradonja brzo smislio odgovor koji je mogao samo da dolije ulje na vatru u pričama koje su se raspredale komšilukom. Kada te sledeći put neko bude pitao te stvari, kaže Bradonja, a ti lepo reci da si našao prislušne uređaje u zidu i da nisi imao pojma zašto se oni tu nalaze. To će se taman uklopiti u one priče kako si sa svojim kumom išao u Jagodinu, gde su vas na ruke isplaćivali oni odvratni Amerikanci za sve izdajničke aktivnosti koje ste, tokom svojih mizernih života, obavljali. Jer, ko zna šta su sve zidovi te tvoje sobe mogli da čuju i logično je da se našao neki savesni komšija rodoljub koji te je prijavio tamo gde treba, pa su ti onda svi ti silni uređaji postavljeni u vreme kada nikoga nije bilo u kući, pre ko zna koliko godina.
Ideja odlična, usvojena aklamacijom. Zid polako završen, sušio se nekoliko dana, posle toga malterisan. Komšija, majstor, povučen čovek, veoma prijatan za razgovor. Pravo olakšanje posle barakuda koje su navaljivale da zavire iza svih zatvorenih vrata i prozora. Kaže, veoma je cenio mog pokojnog ćaleta jer se nikada nije mešao u tuđe živote i umeo je da gleda svoja posla. Hvala, komšija, lepo je to čuti. A ti, kao i tvoj ćale, gledaš svoja posla, ne ogovaraš, lepo se javiš na ulici i to je sve. Dobro, komšija, jesi ti došao ovde da malterišeš ili da mene dovodiš u nezgodnu situaciju da budem lažno skroman? Onda ja udarim da hvalim njega, pa on mene, i nekoliko narednih dana atmosfera je bila "ti mene serdare ja tebe vojvodo", pa je zid izmalterisan u sveopštoj sreći i harmoniji.Onda čekaj da se zid suši, trči u Švajcarsku po tenkove...Ne, bilo je drugačije. Kad već čekamo, hajde da uradimo nešto korisno. Idemo po nova vrata. Došli u onu slovenačku prodavnicu, dobar dan, dobar dan, izabrali artikal, natovarili na auto i tutanj nazad. Baš negde na mostu preko kanala DTD ( tada još nije bio onoliko narastao) , zapravo neposredno po silasku sa njega, dune neki malo jači vetar i podiže vrata. Na sreću, samo krilo, štok ( skoro duplo skuplji) je ostao na svom mestu. Parkiramo auto sa strane, mašemo vozačima iza nas da paze, da ne zgaze vrata, koja , nekim čudom, nisu nimalo oštećena. Svi automobili ih zaobilaze, sve dok se nije pojavio neki kamiondžija, natovaren peskom ili šljunkom do vrha- njegovo vozilo nije tako lako upravljivo kao putnički automobili , pa ne postoji nikakva šansa da vrata ne budu prepolovljena. Gledamo se u čudu. Situacija kao iz tekstova u "Večernjim novostima"- ono kad novinar napiše frazetinu poput "muk i neverica". Bradonja deprimiran kao da je doživeo serijsku omlitavidbu, nudi novac za vrata, celu sumu, kada to odbijem nudi makar pola. I to odbijam.Vraćamo se nazad, ponovo naručujemo identična vrata. Bradonja i dalje u autu. Mogli smo prase da ispečemo za ovo što smo bacili u 'ladni Dunav. Ne uspevam da ga oraspoložim, mada se trudim. On ponovo nudi novac, ja ponovo odbijam. Hajde, jebi me sad i ti svojom dobrotom, pederu- bila je to prva rečenica koju je izgovorio makar uz delimični osmeh.
Pasija po vratima bila je, kako se ispostavilo, tek počela. Otvor koji su iza sebe ostavila stara vrata bio je preširok, ali , ako je za utehu ( a nije) – nije bio ni standardnih dimenzija. Uglavljivalo se tu, nivelisalo, tangisalo, nameštalo libelom, znojilo se, mrštilo, dumalo, na trenutke očajavalo i popravljalo skoro ceo dan. Dobri duh u vidu Bradonjinog dede Maniše počastio nas je svojim prisustvom kada je bilo najteže i neki od njegovih saveta, propraćeni neizbežnim pročišćavanjem grla kroz kašljucanje , bili su izuzetno dragoceni. Kuknjava moje majke i primedbe koje su navirale kao da ih je vadila iz neke torbe bez dna nisu bili od prevelike koristi. Kad su vrata najzad zauzela poziciju u kojoj će biti, nadamo se , narednih dvadesetak godina, na red su došle nove primedbe. Hor u sastavu Maniša – Bosiljka ( moja plemenita mater) lako se složio oko krucijalnih primedbi. Vrata su, da oprostite, previše uska. Ko još meće takva vrata? To, bre, kao u špaiz da ulaziš! Kako će se kroz njih proneti neki veći nameštaj? Kao i do sada, odgovarali smo nas dvojica u isti mah- kroz prozor, kroz njega može da uđe pola kombajna i četiri prepelice pride. Trajala je ta bura oko vrata nekoliko dana, i, kako to već biva, prestala je tek kada je nastupila nova.
Krečenje. Gletovanjem plafona bio je zadovoljan čak i Maniša, čovek neuobičajeno visokih standarda. Onda je na red došla boja zidova. Muti se, kombinuje, ubacuju se toneri i najzad, dolazi i taj trenutak – Bradonja prelazi četkom prvi put po zidu. Zove me da vidim, da ne bih kasnije imao neke primedbe.Ulazim u sobu, osmatram, sve mi nešto čudno. Uh, bre, Bradonja, malo mi ova boja, dizviniš, previše gay. Što, šta fali, kaže Bradonja, ti si stari borac za prava gay populacije. Jesam, ne poričem, ali ne kanim ja u ovoj sobi igrati u helankama i baletankama pred ogledalom, no upražnjavati one tipične hetero stvari, kao što su vožnja simulacija Formule 1 ili oblaporno opijanje sa muškim društvom za rođendan. Onda trči po još okera. Sednem u auto, donesem još jedan. Gledam, i opet sebe zamišljam kako spavam u sobi sa takvim zidovima i samoinicijativno sedam ponovo u auto. Posle drugog oker tonera, boja je najzad odgovarajuća. Krečenje je uživancija u odnosu na ono što je pre toga urađeno. Zidovi se ne suše dovoljno brzo, vreme krajem juna i početkom jula trebalo bi da pogoduje, ali se dešava da bi se pre osušili da smo sve to ove godine radili u sunčanoj Engleskoj . Pred kraj posla, natrčava Maniša. Prepoznajemo ga po zviždukanju još sa ćoška. Bradonji je pukla nova četka za krečenje. Nije besan kao kad smo polomili tek kupljena vrata, ali je blizu. Maniša to ne zna, pa odmah sa vrata pita- što ova boja? Bradonja se okreće, i glasom čija je intonacija bila slična onoj koju sam ja koristio kad sam se drao na komšiju, uzvikuje:
- Pitaj domaćina!!!
Maniša, kao pametan čovek, samo slegne ramenima, okrene se i izađe. Idite vi malo, odmorite, pa dođite za jedno sat vremena, čujemo kako razjareni Bradonja dovikuje za nama. Četka je popravljena , posao završen, Bradonja se vratio pod libelu pa smo i to poglavlje ostavili iza sebe.
Ostaje još parket. Maniša nastupa sa svojom čuvenom mašinom. Prelazi preko starog sloja jednom, dvaput , pa treći put. Drvo dobija sve prirodniju boju. Lakiramo prvi put. U međuvremenu, u dvorištu se organizuje roštilj. Lak isparava toliko snažno da se svi prisutni (uključujući i dva mala Bradonjina anđela) smeju malo više nego što bi se to moglo očekivati. Onaj šampanjac našeg poznatog estradnog umetnika , koji udara u glavu, tek je pošalica u poređenju sa moćima ove hemijske supstance. Do drugog lakiranja, roštilj je završen i svi su, kao po komandi, popadali po krevetima. Lak je uzeo danak, pa se i moj tradicionalno neudobni dušek na podu čini kao najudobniji mogući ležaj. Taman sam malo utvrdio san , gledajući pred sobom nestvarne scene kako prvi put, posle skoro mesec dana, spavam u pravom krevetu, a kaznena ekspedicija u sastavu Maniša i unuk mu Bradonja dolazi da udari još jedan sloj laka. Budim se omamljen, istrgan i nenaspavan. Uigrana ekipa brzo završava posao, izlazimo napolje i sedamo za hastal. Sad možemo i da se opustimo, pa pivo i vino teku u hektolitrima. Maniša pije svoju uobičajenu dozu- jednu čašu, nakašljava se i odlazi tiho, manirom čoveka koji bi mogao da predaje pristojnost na bilo kom uglednijem koledžu. Ostali se zadržavaju malo duže ( ne zato što su nepristojni, nego zato što im odmor neverovatno prija) , rasterećeni činjenicom da je najveći deo posla iza nas. Gledamo u ogromnu gomilu šuta koja se nalazi u dvorištu i ne možemo da verujemo da smo sve to mi poizbacivali- videvši veličinu moćne gomilice, shvatamo zapravo koliko posla je urađeno. Telo mi polako otkazuje, ritam od osam sati na poslu i makar pet ili šet sati rada kod kuće, uz jedva pet ili šest sati sna, teško bi podneo i spartanski vojnik, nekmoli moja malenkost, koja voli za sebe da smatra da je najveći deo života provela radeći poslove na kojima se angažuje um. Koliko umno, nije na meni da procenim. Stvari se polako vraćaju nazad, na svoje mesto, s tim što sada sve izgleda neuporedivo lepše i svetlije. Ostale su još samo sitnice, to se može uraditi i usput. Spavam u krevetu, prvi put posle toliko vremena. Olakšanje je ogromno, skoro koliko i zadovoljstvo onim što je urađeno. Ima nešto u tvrdnji da čovek živi jedino dok nešto stvara i kada nekoga voli.