Jednosložnost naša nasušna
U nedoba kada sam studirao (nedoba zbog socijalnog konteksta, ne zbog studentskih uspomena, naravno), profesori su me učili da svega nekoliko jezika kojima se govori u Evropi imaju četvoroakcenatski sistem. Pominjali su, ako sam dobro zapamtio - srpskohrvatski, slovenački i švedski. Reč je, naravno, o standardnizovanim, književnim verzijama tih jezika. Studenti koji su dolazili iz krajeva gde se četvoroakcenatski sistem izgubio, kao i oni koji su njime govorili, ali se nisu snalazili u bespućima prozodije, muku su mučili na delu ispita iz standardnog jezika u kome je trebalo pravilno akcentovati deo nekog teksta. Olakšanje bi dolazilo samo u malobrojnim momentima kada bi nailazili na jednosložne reči koje imaju samostalno značenje – tu je izbor bio mnogo jednostavniji
Izričito pravilo kaže da jednosložne reči mogu da imaju samo silazni akcenat - ostalo je samo da se odredi da li je on kratak ili dug, i jedan siguran pogodak bi bio na vidiku. Posebna poslastica bile su reči u kojima nije bilo klasičnih samoglasnika, već je glas r bio nosilac sloga. Neke od tih reči nikada se nisu našle na ispitima – delom zbog toga što ne pripadaju korpusu standardnih leksema, a delimično i zato što ih nećete naći u tekstovima literarnih dinosaurusa koji se poturaju pod nos preplašenim studentima (tekstovi, dinosaurusi su ili biološki ili literarno odavno mrtvi). Šteta, jer se među njima može naći podosta zanimljih egzemplara. Jednosložnih bisera. Kao, recimo:
Šmrk – Na prvi pogled, moglo bi se pomisliti da se radi o crevu, koje je obično u rukama nekog policajca i iz kojeg ka demonstrantu šiklja mlaz vode, koja gotovo nikada nema temperaturu bundžiji prihvatljivu. No, radi se o nečem drugom. Iako se piše i akcentuje na identičan način, naš bi se šmrk ponajpre odnosio na ljude poput jednog argentinskog fudbalera ili pojedinih zvezda domaće turbo-folk scene. Mada, ako je verovati raznim natpisima po svetskoj štampi, "blagodetima" do kojih se dolazi šmrkom nisu odoleli ni neki ljudi od kojih se to nikada ne bi moglo očekivati - pominje se čak i jedan mlad čovek, stranački kolega Vladimira Vladimiroviča, neprikosnovenog vođe partije koja propagira porodične vrednosti, zdrav i smeran život i važi za moralnu vertikalu vaskolike Rusije. U redu, mlađi ljudi su otvoreniji za sve vrste iskustava, pa tako i opasnosti, ali ni oni koji sebe nazivaju zrelim nisu imuni na tu pošast. Meni ne morate da verujete, ali kada to kaže Halid Bešlić, onda tu nema pogovora. U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, aprila prošle godine, Halid je rekao: "Rokeri su bili miljenici komunizma, miljenici režima, za razliku od nas narodnjaka, i sve su tada imali. Tada su oni pušili drogu, a mi smo narodnjaci pili rakiju, viski, vino itd. No poslije ovog rata narodnjaci su počeli pušiti i šmrkati, a rokeri piti rakiju. To je živa istina. Doživio sam da šmrče i moja generacija, svi šmrču. Od deset kolega, preda mnom petorica šmrču. Ja ih sve naružim, hajd' da je tko mlađi, ali svaki od njih ima pet banki. Jedan od njih mi je rekao kada sam ga naružio: 'Što ima veze. I Clinton povuče koji put'."
Srk – U davna i pradavna vremena, dok je poznati Čačanin, prezimenom Đorđević, još bio duhovit (i tada samo u tragovima) pričao je o jednom veoma zanimljivom marketinškom poduhvatu. Kao samoproklamovani predsednik političke organizacije čiji je cilj bio okupljanje ljubitelja svih vrsta alkoholnih napitaka, predlagao je da on i njegovi sledbenici kao amblem koriste modifikaciju jednog od najpoznatijih simbola u istoriji čovečanstva. Umesto srpa i čekića, trebalo je to da budu srk i čepić. Srk, dakle, kao simbol hedonističkog. Ne mora nužno da se povezuje sa konzumacijom alkohola - naprotiv, uobičajeniji je kod toplih napitaka, kafe ili čaja pre svih. U pojedinim tekstovima ova se reč korisiti i kao prilično iritantna onomatopeja kojom se naglašava pauza u priči, neophodna da bi se, između nekoliko "sestro slatka" perioda, napravila stanka u kojoj se organizam počasti neophodnom dozom kofeina. Jedina stvar iritantnija od ove jeste ona "budala, koja je magistrirala sa dvadeset dve godine, i nikada nije srkao, nego je jeo sve nešto... kao ptičica".
Drk – Stvar neprikladna još od drevnih vremena; ima u Bibliji onaj veselnik kojeg je nekoliko puta opomenulo da ne prosipa uzalud seme svoje, pa je cela disciplina dobila naziv po njemu. Fenomen naročito važan u periodu odrastanja, kada zamenjuje skoro sve druge elementarne potrebe. U jednoj svojoj knjizi, Pekić je na ingeniozan način opisao kako je, u poljskom WC-u kod svoje bake u Bavaništu, po prvi put saznao da njegov polni organ ima još jednu funkciju, pored one za koju je znao celoga života. U filmu Malena postoji sjajna scena kada glavni junak, još uvek dečarac, počne sa samozadovoljavanjem i to čini tako snažno da trošni federi njegovog kreveta toliko škripe da izluđuju njegovog oca i majku, koji spavaju u sobi ispod. Otac dugo pravi grimase, suzdržava se i grize usne, da bi na kraju popustio i dreknuo iz sveg glasa: "Prestani, oslepećeš od toga!".
Od nekih svojih prijatelja sam saznao da postoje specijalizovani delovi pornografskih sajtova ("Ja nisam bio, ali verujem šta drugi pričaju"), na kojima se mogu videti samo ovakve aktivnosti. U podvarijanti, ako mučeniku u pomoć priskoči kakva atraktivna diva sa povećim lažnim grudima i neukusno obojenim i prevelikim noktima (kažu ti moji prijatelji), ta se aktivnost naziva malo drugačije – "handjob". Uvek sam se pitao, šta bi usrećeni u takvim trenucima mogao da pevuši, pa mi je, posle silnog dumanja, na pamet pala najlogičnija varijanta. Mnogi se više ni ne sećaju francuskog disko dua sa kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoleća. Zvali su se Ottawan, a jedan od njihovih najvećih hitova bila je pesma "Hands up". Modifikovana i prilagođena specijalno za prilike poput već pomenute, ona bi mogla da glasi: "Handjob, give me handjob, give me your heart, give me, give me your heart..."
Zvrk – Ovo je ustaljeni naziv za najnemirniju decu koju ste ikada sreli. Pravilo je da što više sranja ona naprave, vi morate više da se smešite. U susretu sa nekim zvrkom, kako ga njegovi roditelji od milja zovu, žalite zbog činjenice što Bart Simpson nije stvaran lik pa da ga pošalju kao zamenu, da se malo odmorite. Ruku na srce, i ja sam kao klinac napravio nekoliko stvari koje bi me kvalifikovale za uvrštavanje u tu reprezentativnu skupinu. Ljut zbog neke nepravde koja mi je naneta (tako mali, a već sam znao da sam Srbin i da mi se stalno radi o glavi!) zakopao sam ključ od ulaznih vrata (jedini preostali) negde u dvorište, misleći da sam mesto dobro zapamtio. Ključ više nikada nismo pronašli, a kad je ćale krenuo da ulazi kroz prozor znao sam da me čeka burno veče. Drugom prilikom, pak, kada smo pravili kuću (tada nije bilo gotovih fert-gredica) naslonio sam se malo jače na tek spojene blokove koji su bili namenjeni za gradnju ploče i sve se srušilo, uključujući i moju dečju zabludu da bih mogao da se izvučem tako što ću krivicu prebaciti na teču. Kada sretnete dete koje bez ustezanja skače sa vrha kade na pločice ili se ne plaši da ponovi strmoglavljivanje sa bicikla nekoliko puta, budite spremni da kroz osmeh i sasosećanje vadite marmeladu iz kose, čistite fleku od crvenog vina sa vaše bele košulje ili svetlog tepiha ili pak ne pravite bolne grimase dok pokušava da vam nabije zatvorenu pastu za zube u usta. Ma, pravi je mali zvrk!
Trk – Disciplina koja se vrlo često upražnjava u Srbiji, ali na mestima gde se to ne bi moglo očekivati. Gledate li utakmice domaćeg fudbalskog prvenstva, skoro ga uopšte nećete primetiti. Ako do njega i dođe, vrlo često je praćen posledicom koja se da iskazati kroz još jednu jednosložnu reč – grč. Kroz bolne grimase ili prave grčeve u nogama, svejedno. Ako ste istinski ljubitelj trka, onda bi najbolje bilo da odete do nekog ogromnog hipermarketa na dan njegovog otvaranja. Još ako je hipermarket slovenački - tim bolje. Hiljade naših i vaših sugrađana, još od ranih jutarnjih sati, biće spremno za ovu disciplinu. Možda među njima prepoznate dosta onih koji su oduševljeno podržavali bojkot slovenačke robe kada je to vožd naredio ili zadovoljno pljeskali rukama svaki puta kada bi neko pomenuo bečke konjušare, ali nemojte da cepidlačite i da budete na kraj srca (čađava mehana). Zauzmite svoj položaj, stavite štopericu u ruku i proverite da li se razdaljina od sto metara može preći za mnaje od 9,6 sekundi. Jednom Kanađaninu je to uspelo, ali je bio nošen dopingom i borio se za najviša sportska odlikovanja. Kod nas je stvar malo drugačija - dovoljno je da potencijalni rekorder, na razdaljini od stotinak metara, uoči ogromnu tablu na kojoj piše, recimo, "Ulje, samo 74 dinara" i Jusain Bolt može da počne da se trese od straha za svoj naizgled nedostižni rekord. Čak i kada se do ulja trči sa kolicima ispred sebe.
I na kraju, ali ne i najmanje važno - reč koja može da bude i imenica i pridev. Ako je akcenat kratak, radi se o pripadniku jedne od malobrojnih nacija kojoj naši vajni desničari priznaju da ima kulturu stariju i sjajniju čak i od naše. Drugim rečima, dok je Švabo i Englez, pa čak i Srbin, jeo meso "sa rukama", Grk lepo uzme zlatnu viljušku i nož i obavi to na krajnje civilizovan način. Negde na toj trpezi morao se naći i poneki krastavac, za koji se, najvećma, vezuje pridev koji nastaje kada promenimo akcenat. Moram da priznam da poznajem makar jednog čoveka koji je morao svaki bogovetni put naletati na krastavac koji je grk (gorak, molim lepo), jer je to jedino suvislo objašnjenje rečenice koju mi je, u savetodavnom žaru, jednom prilikom izgovorio: "Slušaj, da ti kaže tvoj drugar, krastavac je jako opasna stvar."
Jednosložne reči, na sreću, nisu. One su uglavnom zabavne.
preuzeto sa prijateljskog portala e-novine