Navijačka plačka
Otkako znam za sebe, znam za fudbal. Otkako znam za fudbal, navijam za Partizan. A odlikuju me i još poneki znaci mentalne retardacije, hvala na pitanju.
U svoju odbranu-imam da kažem da nisam birao, sklonost ka fudbalu i ludu navijačku strast usadili su mi u periodu kada još nisam bio zreo da se tome oduprem . Porodično nasleđe dakle. Poimence majčino.
Neko nasledi kuću, stan. . neko 15 hektara zemlje u Šimanovačkom ataru, a ja od majke samo temperament i ljubav prema Partizanu. Smola, alanfordovski rečeno.
Elem, navijač sam. Nije baš da se dičim. Ako se čovek odlikuje pripadnošću raznim formalnim i neformalnim grupama, ako sam dakle već morao negde da pripadam, da se grupišem sa sebi sličnima, radije bih da sam recimo-Rotarijanac. Može i Mason. Daj šta daš. Ali sad je kasno. Tu sam gde sam. Nema uzmicanja.
Da se razumemo, ne ponosim se svojim ponašanjem. Ni na stadionu a ni ispred televizijskog aparata.
Zapravo bi na ekranu u mojoj kući trebalo da stoji ona famozna brojka 18 za vreme trajanja utakmice. Fascinantna je količina uvreda koju saspem sudijama, protivničkim, ali najviše od svega-igračima svog kluba, svojim ljubimcima takoreći-samo ako stvari na terenu ne krenu željenim tokom. Ako divnim čudom krenu, količina radosti nije adekvatna uloženoj strasti. Trijumfi me ne ispunjavaju ni približno meri kojom me porazi uzdrmaju. Nije lako biti ja.
Doduše nikada nisam gađao protivničke igrače ili navijače. Nikada nisam urlao borbeni poklič koji poziva na istrebljenje protivničnikih grupa, naroda. . . Nikada nisam klicao ratnim zločincima. I uvek sam poštovao protivničke igrače i navijače, ma kako to sad bilo teško za razumeti. Jer ja, pobogu, nisam bestidno fašistoidno stvorenje. Tek navijač.
Navijači
Mada su često anatemisani kao bezosećajne zveri, posle slučaja nesrećnog navijača koji je preminuo od infarkta uoči fudbalske utakmice srpske i austrijske reprezentacije jedno je sigurno-navijači imaju srce! I nažalost, ponekad i previše strasti da bi to srce moglo da izdrži.
Ponekad zasluženo ali često i nabeđeno, neutemeljeno navijači nose stigmu nasilnika, neodgovornih izgrednika koji jedini smisao nalaze u opijanju i remećenju javnog reda i mira. A složio bih se sa Nikom Hornbijem kada kaže kako-95 odsto fudbalskih navijača u životu nikoga nije udarilo. Pa otkud onda ta slika koja nam je svima u svesti-navijača kao huligana?
Nije svako ko se baci kamenom na navijače gostujuće ekipe navijač. Svakojaki šljam žedan nasilja i krvi oseti tada svoju priliku. Kada pijana protuva sa Banjice recimo, nakljukana antidepresivima i pivom napadne dete koje nosi šal nekog fudbalskog kluba u novinama ćemo pročitati vest o sukobu navijača dva kluba. A sa stvarnim motivima napada to ne mora imati baš neke veze. Šal protivničkog kluba je dobrodošao ali ne i nužan ili ključan povod. Da nije toga, našlo bi se već nešto drugo. Boja kože, akcenat, bilo šta. Siledzije uvek nađu povod. Naše je da im ne poverujemo u to.
A ni svi navijači nisu cvećke, već prosto ljudi od krvi i mesa. Sa viškom emocija prečesto.
Fenomen strasnog navijanja je univerzalan, i koliko god ponekad uskogrudo smatrali sebe najvećim i najačim, kako u dobru tako i zlu-ipak treba priznati da na nekim drugim prostorima fudbal, navijanje i cela ta gungula postaju zaista pitanje života i smrti.
Slika sa bilo kog južnoameričkog stadiona može nas uveriti u to. Masa sveta koja od života ne traži(a nažalost, najčešće i nema) mnogo. Samo pobedu u fudbalu.
I sa tom nadom živi od utakmice do utakmice. I kada dođe dan –on će na tom stadionu u pomoć svom timu uložiti celog sebe, svu strast što je jedan potomak Inka i Maja može imati. I kada putem medija redovno saznajemo za smrti izazvane tom strašću nemojmo se čuditi. Fudbal je tamo više od života.
Pitanje je opet kako taj višak strasti koji navijači imaju kontrolisati, kanalisati. Zadržati u prihvatljivim granicama. Pred (tada drugoligaški)derbi Andaluzije pre koju godinu, vlastima Sevilje ili fudbalskog saveza Španije u strahu od očekivanih nemira i sukoba navijača dva kluba u gradu koji je toliko podeljen da je često i porodica kao elementarna društvena čestica podeljena na dva dela(zeleno beli i crveno beli), elem-nekom odgovornom je palo na pamet da angažuje kompletnu policijsku i vojnu infrastrukturu i da na svaki način spreči nerede oko stadiona i na njemu. Efekat nije izostao. Ljudi su se tukli svuda i svakako. Mlatili su se od stanova preko lokalnih bircuza. Po ulicama, trgovima. . . Sa terasa su gadjane kolone pristalica protivničkog tabora kamenjem, polivane kipućom vodom. Samo je na stadionu vladao mir božiji. Danas niko ne može ni da se priseti kako je ta utakmica u sportskom smislu završila i ko je bio pobednik na terenu. Ali dan kada se Sevilja pesničila do iznemoglosti ušao je u legendu i prepričavaće se još dugo. Ne samo u tom gradu kao što vidimo.
Tako da-pitanje je koliko je recept policijskog nadzora univerzalno primenljiv i efikasan. U Švedskoj bi sigurno dao rezultate. Kod temperamentnih južnjaka stvari ipak stoje drugačije. Navijanje je način života, deo kulture življenja. Kao žvakanje lista koke u Boliviji recimo. Ne treba se međutim prepuštati ni predrasudi po kojoj meridijani i paralele određuje nivo strasti pojedinih naroda. Svuda gde je prisutan rivalitet određenih grupa, bio on verski politički ili kakav god-i fudbal će se tu neizbežno pojaviti kao bitan činilac nekog identiteta. To što žive na krajnjem severu Evrope stanovnicima Glazgova ni najmanje ne smeta da svoju vekovnu podeljenost na katolike i protestante svake nedelje demonstriraju do zadnjeg atoma snage navijajući za svoj(pravoverni u zavisnosti od verskog ubeđenja) Seltik ili Rendzers. Ništa manje strasno od južnjaka.
Adio pameti
Kada TBF definišu Split kao mesto-“Gde vlada temperament i malo je razuma“. . zapravo saopštavaju ono što bih ja rekao o navijačima samo da sam se pre njih setio da napišem nešto kao-Navijačko stanje uma. Trošiti svoje živce, emocije, na kraju krajeva i novce-na 11 preplaćenih, u najboljem slučaju elementarno pismenih bilmeza koji će koliko sutra, ukoliko im se ukaže finansijska prilika, svim silama nagrnuti ka golu ekipe za koju navijate i u koju su se koliko juče kleli dok su bili u njenom dresu i na njenom platnom spisku-zaista ne spada u racionalne poteze. Ali nek mi neko objasni šta to ima racionalno u skupljanju minijaturnog parčeta papira koje se obično lepi na kovertu.
Ili ako je već razumno, koliko je moralno, da ne kažem normalno, uživati u prosipanju creva srndaćima, zečevima ili divljim svinjama recimo? O strasti pecaroša koji uloži silan novac u opremu i ustane u 5 ujutru da bi na'vatao pastrmke koje će potom pustiti natrag u reku da i ne govorim. Nije sve u računu dakle. Ne iscrpljuje se bogatstvo života u onom razumnom, logičnom. Ili ja grešim. Ako je i tako, grešiti je ljudski, ali retko sam se osećao ispunjenijim ljuskim bićem nego onog momenta kada je Slađan Šćepović ugurao loptu u gol Kelta iz Glazgova i doneo nam prolaz u narednu rundu Kupa UEFA te 1989. godine.
Bez ljubavi smo mrtvi, uči nas novi zavet. Koliko ljubavi i trpljena je trebalo imati u sebi da se preživi momenat kada iz radio aparata čujete glas Jordana Ivanovića-Ćipi, Kušta. . . iii lopta je u mreži Partizana. Sutra sam u školu otišao sa crno-belim šalom oko vrata. Kao da sam u glavi čuo glas majke koji mi govori-ako ovo izdržiš i uzdignute glave prođeš kroz školsko dvorište i podneseš sav podsmeh, porugu i sažaljenje. . . Bićeš čovek sine moj!