Srbija kao South Park
Da animirani filmovi podražavaju stvarni život, to odavno znamo. Nezgodna je stvar kada počne da se dešava suprotan proces pa život u jednoj zemlji biva nalik na groteskne i nadrealne situacije kakvima animirani filmovi, zbog svoje nesputane kreativnosti, obiluju. Izgleda da se jedan takav proces upravo dešava i kod nas. Naime, u jednoj od poslednjih epizoda sada već kultnog animiranog serijala "South Park" autori su, na svoj prepoznatljiv način, prikazali kako se to velika svetska ekonomska kriza ( ko kaže SEKA , da mu radikali opstruiraju žurke) odražava i na žitelje malog i snegom prekrivenog američkog grada.
Stanovnici Saut Parka došli su do zaključka da su godinama ekonomiju uzimali zdravo za gotovo i da se ona zbog toga razbesnela pa je odlučila da se osveti. Proglasivši je za natprirodnu pojavu, čine sve da bi je umilostivili i naterali da se smiri i povuče. Formirana je cela jedna administracija, na čijem čelu se nalazi Rendi, koji propoveda novi sistem vrednosti. U njemu se, umesto odeće, nose čaršavi, da se ne bi kupovao deterdžent, umesto vožnje automobila preporučuje se jahanje lama sa Drejkove farme, a dečje video igre zamenjenu su dvadesetčetvoročasovnim igranjem sa vevericama. Rendi je ljubimac puka, kada drži svoje propovedi svi mu oduševljeno aplaudiraju, čak i u momentima dok govori ordinarne budalaštine- onda zapravo ponajviše. Rendi je bezgrešan i Rendi najbolje zna kako.
Premestimo li radnju ( stanje i zbivanje) ove epizode Saut Parka u jednu malu zemlju nekoliko hiljada kilometara istočno, usput zamenivši reč "ekonomija" rečju "korupcija" , dobićemo neke zaprepašćujuće sličnosti. I kod nas postoji dobro organizovana i više nego pristojno plaćena administracija, na čijem čelu se nalazi čovek koji zna kako se treba boriti protiv korupcije. I njemu, kao i u čaršave obučenom Rendiju, frenetično aplaudiraju čak i kada ga ne razumeju baš najbolje ili kada im je jasno da je rekao nešto što nije zvučalo previše intelektualno. On na sličan način doživljava korupciju- kao neko ako ne natprirodno, a ono konkretno stoglavo biće, kojem, svako malo , gromoglasno pripreti, očekujući da će se ono pokunjeno povući . To se dešava tokom propovedi, koje se održavaju nedeljom i snimaju, pa posle toga prikazuju na televiziji svima koji su zainteresovani to da gledaju.
Rendijev pristup nije dao nikakve rezultate- ekonomija ne samo da se nije popravila, nego je dodatno oslabila od trenutka stupanja negovih mera na snagu. Neki meštani su, podrivajući njegov plan, otišli toliko daleko da su se usudili da skoknu do prodavnice i nešto kupe, pa su zbog toga surovo kažnjeni javnim zasipanjem vevericama. Ni to nije umilostivilo ekonomiju.
U stvarnom životu, ni korupcija neće da se povuče kad joj se beskompromisno, odlučno i državnički zapreti. Ritualno prinošenje žrtava, u vidu ponekog predsednika opštine, po pravilu ne odagna korupciju. Ona kao da je sve žilavija, sve podmuklija i sve surovija. Drzne li se, pak, neko da o tome javno prozbori ( poput jedne hrabre gospođe iz Čačka, prezimenom Barać) odmah biva stigmatizovan od administracije, ali ni to ne natera korupciju da ustukne . Puk , koji je sve bliži hodanju u čaršavima, takođe se trudi da korupciji podiđe , prinoseći valutu čvrstog kursa na lekarske oltare, profesorske katedre i neumorne ruke saobraćajnih policajaca. Opet ništa. Kako onda oterati korupciju, pobogu?
Vratimo se Saut Parku. Rendijevoj administraciji je sa užasom dojavljeno da se pojavio jedan mladi Jevrejin koji drži propovedi u kojima preovlađuju blasfemične stvari. On zastupa stav da ekonomija nije nikakvo natprirodno biće i da je to samo ideja koju su izmislili ljudi pre nekoliko hiljada godina. Ekonomija, po Kajlu, nije stvarna, a u isto vreme opet jeste. Izvadivši kreditnu karticu bez limita za trošenje i mašući njom, on silno preplaši svet koji se okupio da ga sluša. Umiruje ih rečima da nemaju razloga za strah, jer ono čime on maše jeste samo komad plastike, koji je sasvim bezvredan sve dok se u njega ne uloži vera. Vera je ono što omogućava ekonomiji da postoji. Bez vere, kreditne kartice su samo plastika, a novac je samo šareni papir.
Probajmo da primenimo ovu Kajlovu doktrinu na korupciju. I korupcija je, kao i ekonomija, nastala prilično davno. I ona postoji uprkos tome što ne možemo da je vidimo i nije nikakvo natprirodno biće. Da bismo se protiv nje borili, potrebna je samo jedna stvar- volja. Dodamo li našim pretnjama primese postojanja volje, sve odjednom dobija smisao. U svojim rukama držimo sve što je neophodno da bi se protiv korupcije borili i sve, zapravo, zavisi od nas. Zašto je onda korupcija tako žilava i na prvi pogled neiskorenjiva? Iz jednostavnih razloga- puk je shvata kao društveno prihvatljivu , čak i normalnu pojavu, dok administracija još uvek nije pokazala da je istinski voljna da započne obračun sa njom. A ka' će, ne znamo.
Rendijev pokušaj pokazao se, naravno, kao izrazito neuspešan poduhvat i suočen sa realnošću i zdravim razumom raspršio se kao balončići od sapunice. Nastavi li naša administracija da korupciji preti iz prazne puške i iskazuje samo verbalnu spremnost da se izbori sa tim zlom, može joj se dogoditi da zemlja kojom upravlja sasvim uspori svoj ionako prespori hod. Poredak će se u tom slučaju slomiti pod nepodnošljivim pritiskom sveprisutne korupcije, koja, poput osmog putnika, sve više nagriza telo svog sve mršavijeg i iscrpljenijeg domaćina. Pod pretpostavkom da se nekada, u dalekoj budućnosti, završi farsa oko nevoljne saradnje Srbije sa Haškim tribunalom( to se još može zamisliti) i da naši političari prestanu da nameću Kosovo kao jedinu i najvažniju temu ( to se ne može čak ni zamisliti), moglo bi se dogoditi da se Srbija nađe pred vratima Evropske unije. Nije teško pogoditi šta će u tom trenutku biti najveća prepreka. Saut Park ima jedno bistro dete koje pametno sagledava problem i pronalazi način da se protiv njega bori, a ima li Srbija čoveka ( ili ljude) koji su spremni da trezveno sagledaju nepodnošljivu trenutnu situaciju i najzad sobale to odvratno zlo i drže ga u granicama koje su podnošljive ? Jer, ako je Aristotel u pravu ( a on uglavnom jeste u pravu) kada tvrdi da je korupcija izraz kvarenja moralnih vrednosti jednog društva, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da se snažno primimo za glave kada pokušamo da odredimo u kakvom su stanju moralne vrednosti srpskog društva. A dotle se došlo ponajviše zahvaljujući tome što je korupcija, kako to učene knjige kažu, patološka pojava u kojoj vladajuća politička klasa svoje lične interese stavlja iznad interesa političke zajednice. Pametnom, kao što je Kajl, više nego dovoljno.
preuzeto sa portala e-novine