Šta sve možeš u Srbiji kad si mrtav
Od svog postanka čovek neprestano traga za odgovorom na pitanje da li se išta dešava sa nama posle smrti. Prestanak rada srca, pa zatim i mozga, najsigurniji su pokazatelj da je naše ovozemaljsko bitisanje okončano. Posle toga konstatuje se, burduškim rečnikom, da je čovek "umro od smrta" i da je "murtav". S obzirom na to da je strah od konačnog kraja jedan od najjačih strahova koje poznajemo, na njemu su izgrađene čitave moćne industrije i imperije- pomenimo samo tradicionalne ili alternativne verske zajednice. Da su svi ljudi kao Homer Simpson, koji sve dileme rešava konstatacijom da će se na samrti pokajati i da će mu sve biti oprošteno, slabo bi se te zajednice 'leba najele. Ovako, dok je ljudi , biće i dobrog profita od posredovanja između ovog i onog sveta( iz kojeg se, baš kao i sa unosne političke funkcije, niko ne vraća).
Zato se, na prvi pogled, pitanje "da li se išta može uraditi kada smo mrtvi" može smatrati nepotrebnim. Jedno od onih za koje smo sigurni da znamo tačan odgovor unapred - poput , recimo, "da li će balkanske zemlje dobiti odgovorne političke elite?" ili " da li je bolje otići na koncert repera poznatog kao Edo Majka ili gledati Grand paradu?". Kao i u svemu drugom, život u ovim našim veselim predelima nas i ovde često iznenadi, dokazujući da blagopočivši, bez obzira na vreme ispusta plemenite duše, mogu štošta da urade i u godinama posle svog prestavljanja.
Ako ste za života bili kvisling, po ubeđenju vrlo blizak fašističkim svetonazorima, pomen vašeg imena i nekoliko decenija po preseljenju na drugi svet može da izazove svakakve reakcije živućih. Jednog ministra iz prošle vlade tih deset slova imena i prezimena mogu satima da drže u transu, u stavu mirno. Kako ministar nije precizirao da li je potrebno samo jednom reći "đeneral Milan Nedić" , možda bi bilo dobro izvesti eksperiment čitanja nekog istorijskog spisa u kome se đeneralovo ime pominje tridesetak puta. U zavisnosti od toga da li bi bivši ministar svaki put toržestveno poskočio i ukočio se i odmah zatim seo, ili bi, pak, sve vreme stajao uspravan kao grčki gardista , znali bismo odgovor na ovo osetljivo pitanje tehničke prirode. Prva varijanta mogla bi biti malo nezgodnija- setimo se konobara iz klasičnog skeča Nadrealista koji je padao na zemlju svaki put kada bi neko rekao "u redu je", pa su morali da mu pevaju da bi ponovo došao sebi. Možda bi izgovor imena Josip Broz mogao da deluje u kontra-smeru na ex-ministra, kao melodija na sirotog konobara.
Nisu isključene ni demonstracije. Vi na drugom svetu svojim božanskim glasom uveseljavate čak i one koji već odavno nemaju nikakve probleme, a vaši bivši sugrađani, uz obavezan šlagvort "Ja nisam rasista ali.." uporno demonstriraju protiv toga da jedan bulevar, tako specifičnog naziva kao što je "Južni", dobije ime nedostojno čiste, takorekuć arijevske , većine. Vaša udovica razmišlja o tome da iz svog grada pobegne, uplašena time da se kojekakve budale u nju zaleću bilicklom i usput je herojskim udarcima u grudi opominju da ima da ćuti kada se prikupljaju potpisi protiv preimenovanja bulevara i da gleda svoja, "ciganska" posla. Isti oni koji su do iznemoglosti obožavali lidere koji su nudili samo strah, siromaštvo i smrt, ti nesrećni dežurni oficiri ksenofobije, danas se svojski trude da uz indignaciju odbace jedan od toliko autentičnih i najlepših simbola svoga grada. Samo jednom sam gledao nastup tog čoveka. Zbog njega sam savladao i neke nepremostive prepreke- otišao sam na novogodišnji koncert u centru Novog Sada, koji je organizovala administracija gospođe koja nikada nije čula za Hrtkovce i koja nikada nije veselo pocupkivala na Šešeljeve u najmanju ruku neprimerene izlive veoma specifičnog pogleda na svet. Izašao je sedamdesetogodišnjak u belom na tu binu , koju više nisam primećivao do kraja nastupa. Kada je on završio , dalje ostajanje na tom mestu nije imalo smisla. Onaj koji mu danas tuče udovicu nije pronađen na mestu gde živi, u prvi mah. Toliko je hrabar da se, za svaki slučaj , sklonio od policije koja ga je tražila( sa povećim zakašnjenjem) zbog nasrtaja na udovicu čoveka kojem nije bilo teško da , za života, zbog ljubavi, odrobija tri godine na Golom otoku. Kao devetnaestogodišnjak.
Pogrešno tumačenje vaše istorijske uloge je takođe visoko na listi stvari koje mogu da vas zadese u Srbiji kada ste već odavno mrtvi. Najdrastičniji primer je nesrećni Vuk Branković. Nema tog samozvanog profi patriote, samozaljubljenog harizmatičnog govornika ili nesigurne ali domovini odane šiparice koji to ime neće pomenuti u najgorem mogućem kontekstu. Te izdao, te nevera, te pogani soj, te zatrlo mu se sve po redu, onako hronološki...A kandidata za suvremene Brankoviće koliko god hoćete. NVO prepune brankovića, onaj koji se usudi da kaže da Srbija nema nikakve ingerencije nad Kosovom nije ništa drugo do Branković XXI stoleća, Vojvodinu preplavili brankovići. Mrtav već više od šeststo godina, Vuk Branković i dalje stiže da čini silna izdajstva, kroz dela onih koje sa njegovom navodno sramno ulogom poistovećuju. Istina , naravno, nije bitna- zašto bismo sada priznali da je to bio čovek koji je zagovarao snažniji otpor Turcima i da je poslednji srpski grad koji su Osmanlije zauzele bilo Smederevo, koje je prilično dugo odolevalo pod komandom Vukovog sina, Đurđa? Nema smisla, taman se malo zapatila ta izdajnička uloga a mi treba da tražimo nekog novog kandidata, Vuka umesto Vuka? Ono, nije da nema materijala, ali ipak je jedan Vuk Branković.
To što ste, dok ste zemljom hodili, bili voljeni i obožavani, ne mora ništa da znači. Ima jedan Zagorac, zanimljiv istorijski lik, čija je najveća zasluga to što je, sa dosta napora, dugo uspevao da na lancu drži dva najopsanija balkanska Kerbera- srpski i hrvatski nacionalizam. Tom Zagorcu su na noge dolazili svi, ljubazno se smeškali i izgovarali umilne fraze. Od sistema koji je Joža stvorio, a koji je najbliži koncepciji Zemlje Dembelije, svi su uzimali i šakom i kapom- kredite, stanove, slobodu putovanja, švalerke, dnevnice, besplatne tufahije i kabezu. Mada danas energično to pobijaju, najveći deo njih je pustio i pokoju suzicu maja one godine. Danas se, gle čuda, stiče drugačiji utisak- tek svaki hiljaditi čovek u Titinoj SR Srbiji nije bio disident, nije krišom slavio krsnu slavu i naizust znao junački govor majora Gavrilovića ( koji je, mada mu niko ne može pripisati da je to svesno želeo, nadživeo odsudni napad na Beograd 40 godina). Ako je neko i ulazio u Savez komunista, činio je to, naravno, sa namerom da ga podriva iznutra. Svaki drugi klinac je na pionirskoj zakletvi , iza leđa, krišom držao srednji prst preko kažiprsta. Posle su krenule i otvorene hajke- od muzičkih grupacija koje su nekoć bile rokenrol bendovi ( "Tito je vaš" i "Al Kapone") , preko najumnijih srpskih glava koje su na vreme shvatile kakav je srbomrzac Jožica bio, pa da pomahnitalih političara koji su u društvu svojih sledbenika jurišali na kuću cveća da vampiru probiju srce nekom ojačom glogovom motkom.
Ni činjenica da za života uopšte niste bili voljeni ne mora da bude presudna. Bio je tako jedan državnik koji se nije ustručavao da ponekad kaže i istinu. Čovek koji nikada nije imao podršku izraženu u dvocifrenim brojevima. Političar koji nije pričao bajke o našem narodu kao najstarijem, najboljem, najlepšem i najpoštenijem, već je realno sagledavao njegovu ulogu u istorijskim procesima, smatravši ga baš onakvim kakav on jeste- ni boljim ni gorim od drugih, ako se o poređenjima na toj ravni uopšte i može govoriti. Nazivali su ga kriminalcem, mafijašem, stranim plaćenikom ubačenim da podriva i kako je već kome odgovaralo. Najmanje pažnje posvećivalo se njegovim zaista pogrešnim i nepotrebnim potezima, kakvih niko nije lišen. Ono što mu za života nije uspelo, desilo se po njegovoj smrti. Uvidevši da, sa prolaskom godina, ožiljak nastao marta 2003. godine nikako ne zarasta onako kako su se oni nadali, njegovi arhetipski neprijatelji su zaigrali na sasvim drugu kartu. Danas se čini da niko nije imao više prijatelja od Zorana Đinđića, da se niko više od njega nije poveravao raznim ljudima i od njih tražio savet . Usamljen i ostavljen od svih na životno opasnoj vetrometini, Zoran Đinđić je po svojoj smrti okružen mnoštvom prijateljski nastrojenih ljudi. I to se može u Srbiji kad si mrtav.
Kako god se okrene, jedino što je u Srbiji izvesno jeste da njene sve starije stanovnike, svakog ponaosob, jednog dana čeka ista sudbina- svi ćemo se preseliti na onaj svet. Trudimo se zato da od svojih života napravimo nešto izuzetno, veliko ili makar neobično, ponekad čak i služeći na polzu i svojim sunarodnicima. To je ono što je do nas, a naši sledbenici će se već potruditi da to zapamte na način koji njima najviše odgovara. Ako je za utehu, makar nećemo morati da se jedimo zbog brojnih pogrešnih ili tendecioznih tumačenja
izvor: e-novine