Obična Torba
Moglo bi se ova pripovest otpočeti na prilično prozaičan način, što bi u njenom konačnom obliku ličilo na kratku vest iz novina, ili usput zakačenu informaciju iz recimo gradskog prevoza, neke gužve za kasom. Za vest koja se istog trena zaboravi i njenoj sadržini se ne pridaje nikakav značaj. Međutim , često smo skloni da u masi svakodnevnih događaja pređemo preko nečega, čime , kada mu se posveti makar malo pažnje i pogleda se i sa neke druge strane , što bi se reklo „iza ogledala“, ostanemo zapanjeni. Koliko tajanstvenih i nedokučivih delića sudbine krije neka stvar iz nama najbližeg okruženja, kojoj koliko do juče nismo bili spremni da posvetimo ni najmanju mrvu pozornosti, a kamoli bilo kakav ozbiljniji osvrt.
Dakle, da bi ova pripovest imala iole ozbiljniji pristup potrebno je pre svega konstatovati neke činjenice, bez kojih bi sve što sledi bilo besmisleno i nepotrebno mrčenje nevine hartije.
Za početak utvrđujemo osnovne koordinate, a svako kretanje van njih ličilo bi na šetnju po minskom polju, gde je dalja sudbina neizvesna i prepuna nepredvidivih rizika.
No. 1.
Da se zna, jeste to bila torba, tačnije Putna Torba. Ispisivanje njenog imena velikim slovima samo podvlači činjenicu koliki je značaj morala imati nekome u nekom drugom vremenu. Kakvu i koliku sigurnost je ulivala svom posedniku, onako uredno uglancana, blago nabrekla od pažljivo složenih stvari u vlastitoj utrobi i svakog trenutka spremna da se otisne prema nekoj drugoj obali bez obzira da li putešestvije prati kloparanje metalnih točkova niz šinama izbrazdano lice nekadašnjeg panonskog mora, ili je spokojno ušuškana u bunkeru lokalnog autobusa. Sa sigurnošću se može tvrditi da se ipak najudobnije osećala u prtljažniku automobila svog srećnog vlasnika.
No. 2.
Kao da se otima ovom skromnom pripovedaču, koji na kraju krajeva ima prilično nezahvalnu ulogu da ispriča nešto sa čime nema direktne veze osim na samom kraju, dakle otima sa ono što je od velike važnosti-IZGLED.
Za početak utvrđujemo nesumnjivo- da se radi o torbi zagasito crvene boje, tačnije više to liči na boju cigle koju još ponegde možemo videti na starim kućama . U svojim mlađim danima sigurno je to bila vesela crvena boja , ali zubu vremena ne može se odoleti, što u ovom slučaju ima prizvuk nostalgije i sete.
No. 3.
Nije ona ni velika , a slobodno se može reći da nije ni mala. Sa obe bočne strane pričvrščene su metalnim kopčama dve ručke, koje omogućavaju lako i jednostavno rukovanje. Čitavom dužinom sa gornje strane proteže se metalni rajsferšlus, koji prilično lako i sigurno obezbeđuje unutrašnji sadržaj,
Ali ono što je u potpunosti čini osobenim putnim artefaktom jeste njen donji deo, tačnije jedna kutija. Da, dobro ste razumeli-kutija.
Četvrtastog je oblika, iste boje kao i gornji deo i, kao i on, metalnim okovom pričvršćena za telo i otvara se jednostavno i lako. Tačnije rečeno smicanjem dva metalna dugmeta u stranu, čime se pred korisnikom pojavi zgodna kutija u koju se uz svu ustreptalost pred skorašnjim putovanjem može potrošiti još malo vremena ne bi li se u taj predivni prostor smestila još neka sitnica za koju nikada ne znamo da li će nam zatrebati.
No. 4
Nije od značaja trenutak njene nabavke. Može se sa velikom verovatnoćom pretpostaviti da su to bile sedamdesete godine prošlog veka, srećno doba, koje u našim sećanjima budi setu, doba kada se barem iz sadašnje perspektive živelo mirno i skromno, putovalo lako, a na obzorju nije bilo ni najmanjih nagoveštaja onoga što je usledilo.
Iz zamišljenog albuma tadašnjih dana izviruje fotografija na kojoj srećna porodica donosi krucijalnu odluku da trenutak nalaže da se ima kupiti putna torba. Pa ne može se više pobogu putovati sa rančevima naših očeva, svaka im čast, ali odslužili su svoje.
Pripreme traju nekoliko dana, preispituje se porodični budžet, na papir stavljaju svi zahtevi modernog putovanja i konačno dolazi taj trenutak-odlazak u kupovinu.
Uza svu hvalu iskusnog prodavca, pokušava se ne pokazati ni najmanje oduševljenje izabranim predmetom, već se on hladne glave odmerava sa svih strana.
Konačno, Torba je kod kuće.
Stoji nekoliko dana na vidnom mestu, sa strahopoštovanjem ukućani krišom razgledaju njen oblik iz svih uglova, ali je samo najstarijem dozvoljeno probanje rajsferšlusa a pogotovo mehanizma koji odvaja donju kutiju od gornjeg dela. Sa neskrivenim nestrpljenjem isčekuje se Put.
No. 5
Naravno, nizale su se iza ovoga godine. Putovalo se, nekada iz zadovoljstva, a nekada su to bogami nametali sasvim trivijalni razlozi. Torba je uvek bila tu, nema i poslušna i od onoga što je mogla pružiti nikada ništa nije uskratila. Ako bi se ponekada sa nje obrisala prašina , njena crvena vanjština sa već prisutnim znacima patine kao da je vlasniku upućivala skroman osmeh zahvalnosti.
No. 6
Završni udarac!
U svačijem životu , sa čime čak ni dužina ne mora da ima neposredne veze, nakupi se tokom vremena gomila suvišnih i nepotrebnih stvari. Možemo njima biti okruženi, mogu da nas za njih vezuju najrazličitije uspomene, čak ni hodnici naših sećanja nisu lišeni toga.
Nije zbog toga na odmet napraviti s vremena na vreme veliko spremanje, inventar naših stvari, naših misli, želja i sećanja. Svojevrsno provetravanje gde ćemo pokušati odstraniti suvišno oko nas i u nama.
U takvom jednom evolutivnom trenutku taj predmet ove kratke ali istinite i nostalgične pripovesti biva neporecivom odlukom osuđen na nestajanje. Kratko većanje predaje ga isceliteljskoj moći vatre.
Možda se nekada pojavi kao slučajan odraz u ogledalu, kao tužni odjek pri pogledu na neku drugu torbu. Ali i to će nestati sa nestankom onih koji su je imali, koji su je koristili i koji su je predali večnosti.