Ćale
Oronula i skoro urušena hala. Ogromna, nekada verovatno i strahopoštovanja vredna. Ono malo prozora koji su se tu nalazili polupano je ili sasvim izvađeno. Jeziva promaja gospodari unutrašnjošću. Proizvodna traka, sa svojim krivudavim tokom, odmah pored. Nekada se tu radilo u smenama. Ne vidim tri velike kugle, zaštitni znak fabrike, jedne od mnogih zauvek nestalih u beskrupuloznom periodu tranzicije.
Sada je tu samo ruina, sablasna uspomena na mesto gde je nekada radilo oko trista ljudi. Prolazim automobilom pored i osećam jako stezanje sa leve strane grudi. Za ovu propalu fabriku vezuje me mnogo više od pukih prizivanja boljih vremena. Ovde je moj otac ostavio svoje kosti. Skoro u doslovnom smislu te reči. Imao je beneficiju od tri meseca godišnje i otrovi kojima je bio izložen otvorili su, vrlo verovatno, put ka kanceru koji ga je pojeo. A i ćale je malo doprineo, makar sa medicinske tačke gledišta, istrajavajući na svojoj nikotinskoj ovisnosti skoro četrdeset godina.
Bio je tvrdoglav. Vrlo često i zadrt. Na momente čak i težak, pretežak. Ni ja nisam zaostajao u tim trenucima. Ličili smo na dva jarca na brvnu, kada bi se dohvatili rasprava čijih uzroka ne bih mogao da se setim ni pod oružanom pretnjom. Čovek starinskog kova, koji vrlo teško iskazuje ljubav. Muka za njega tim pre veća, jer ljubavi nije bio lišen - naprotiv. Umeo je, valjda vođen genetskom predodređenošću, da pokaže koliko voli svoju ćerku - sećam se pokreta njegove ruke, kojom je obrisao naviruće suze, kada smo išli da posetimo bolesnu sestru u bolnicu. Jedna od prvih mojih uspomena uopšte je slika nasmejanog ćaleta koji na ramenima nosi dvogodišnju devojčicu. Kada bi preterao sa pićem (a bivalo je, da ne grešimo dušu) čvrsti metalni plašt koji je poput neke aure zaustavljao snažnije emocionalne reakcije naglo bi popustio i iz ćaleta bi izašlo dosta od onoga što se dugo taložilo. Uspomene na nepravedno težak život, slike sedamnaestogodišnjeg deteta koje, jureći bilo kakav izvor prihoda, nadniči po ceo dan na vojvođanskim njivama. Odlazak u Sloveniju, nesnalaženje u sasvim drugačijem svetu (da, Slovenija je uvek bila nešto sasvim drugo). Rmbačenje od jutra do mraka, potucanje po podstanarskim udžericama i useljenje u sopstvenu kuću sa nepunih 26 godina.
Nije bio član partije. Nikada. Decu je krstio onako kako to običaji njegovog rodnog kraja nalažu - kada su bila veoma mala. Nije zbog toga imao problema, niti mu je ikada padalo na pamet da za sebe izmišlja neku ulogu disidenta koji se osmelio, za mračnog komunističkog vakta, da krsti svoju decu (a takvih smo se - samozvanih disidenata - nagledali onoliko). Nikada nikoga nije cinkario. Muževi su mogli pred njim da obeznanjeno teturaju do mile volje bez bojazni da će njihova žena to da sazna. Ja sam mogao da teturam do mile volje bez bojazni da će moja majka da sazna. To jednostavno nije bio ćaletov stil. Pred njegovim očima mogla se desiti najstrašnija od svih tajni i to nikada ne bi otišlo dalje. Imao je veštinu življenja koja se graničila sa umetnošću - umeo je da gleda svoja posla i nije zabadao nos u tuđe stvari.
Često je sa nama igrao fudbal. Sa vršnjacima svoga sina. Sa jedne takve fudbalice vratili su ga slomnljene noge. Ne sećam se da je pustio glasa, a mora da je bolelo. Nosio je gips, iz moje tadašnje perspektive, prilično dugo i sve vreme koristio neku iglu za štrikanje da bi se počešao tamo gde je svrbelo - a svrbelo je uvek na najmanje dostupnom delu noge pod gipsom. Pa onda štake, posle toga, i odlazak na „trougao“ (tako se zvao teren gde smo igrali fudbal) čim je mogao makar malo da se osloni na nedovoljno oporavljenu nogu. Gledao je kako mi igramo.
Išao je često na vojne vežbe. Vraćao bi se sa rancem na leđima, noseći nešto u ruci. Neki put konzerva sa ukusnom hranom, neki put čak i lûk i strela. Nosio je brčine a la Jusuf Hatunić. Bio je po njima toliko prepoznatljiv da je, jedini put kada ih je sasvim obrijao, sestra od straha pobegla pod sto, uplašivši se nepoznatog čoveka koji je ušao u kuću. Nije mario previše za novac. Nikada ga nije imao mnogo, ali se vrlo lako oslobađao onoga što trenutno ima. Kada je otpušten sa posla, iz iste one fabrike, kao tehnološki višak, dobio je neke mrvice kao otpremninu. Bez reči mi je dao taj novac da kupim auto.
Voleo je da gleda „kaubojce“, ali bogami i crtane filmove. Popaja ponajviše. Filmove u kojima lukavi detektivi na kraju uvek razreše i najteži slučaj. Navijao za „Partizan“. Znao napamet nekoliko čuvenih sastava voljenog tima. Umeo da legne u ledeno hladan potok posle celog dana plastenja po vrelom julskom suncu, oko Petrovdana. Više voleo rakiju nego pivo. Živeo životom tako običnim i jednostavnim.
I onda se razboleo. Tek što je dočekao penziju. Od bezazlene izbočine na vratu, nalik ovećoj bubuljici, došlo se do dijagnoze raka vilice. Nije se previše zanosio mogućnošću izlečenja. Smrti kao da se nije bojao uopšte. Čekao je ćutke svoj red. Izvežbavši da trpi bol od malih nogu, nije jeknuo čak ni kada je opaka bolest metastazirala i zadavala mu nepodnošljive svakodnevne bolove. Držao sam mu glavu dok je bezuspešno pokušavao da popije pola šake tableta za umirenje bolova. Popivši tek četvrtinu, samo bi odmahnuo rukom. Nema veze, kao da je govorio, i ovo će proći.
Prošlo je, bespovratno, jednog dana pre skoro dve godine. Nikada nisam verovao u teorije po kojima članovi porodice fizički osećaju jedni druge, ali se tog dana dogodilo nešto što me je, u najmanju ruku, zbunilo. Sedajući za kompjuter, da napišem posmrtno slovo (jer je bilo očigledno da je ćaletov odlazak pitanje sati) odjednom sam osetio neku prazninu. Ne bol, nego tup i nemoćan osećaj kao da me napušta nešto što je pre toga dugo u meni bilo nastanjeno. Ćale je ležao nepomično u drugoj sobi. U meni je ostala ogromna nigdina. Počeo sam da plačem, posle ko zna koliko godina. Plačom prvo nemim, uz poneku suzu, pa sve jače i jače, da bih završio gotovo ridajući i osećajući kako mi se komadi duše odvaljuju i kotrljaju po polumraku sobe. Tek što sam se smirio, u sobu je ušla komšinica koja je, zajedno sa majkom, bila u ćaletovoj sobi. Nije morala ništa da mi govori. Kao so iz mojih suza, neprimetno i lagano, ćaletova duša iščilela je iz ljušture namučenog tela na mesto gde je užasni bol zauvek prestao.
Ne kažu uzalud da počinjete da živite tek od trenutka kada imate nekog svog pod zemljom. Prve grudve plodne vojvođanske zemlje koje su se potmulo odbijale o ćaletov već spušteni kovčeg, kao da su označile početak jednog sasvim novog života. I, kao što to obično biva, tek kada je ćale otišao, primetio sam koliko mi neizdrživo u nekim trenucima nedostaje. Kao i svaki drugi magarac, sada znam kako bih se u pojedinim situacijama ponašao i šta nisam smeo da govorim. Uteši me to što u nekim svojim (drugi kažu ispravnim) potezima prepoznam ćaleta i obraduje me što figura u ogledalu ponekad dobije obrise toliko poznate.