Tajac težak šest godina
Srbija Bez Đinđića
Naravno da se sećam gde sam bio toga dana. Šta više, sklon sam ubeđenju da odlično znam i šta sam radio. Do u detalje, najsitnije. Neke stvari se, poput jednog susreta kod menjačnice ili badmintona na plaži Žanjic, nikada ne zaboravljaju. Neki događaji, pak, toliko izoštre uspomene da se zbog njih pamti nekoliko puta bolje nego u ordinarnim situacijama. Paradokslano, sa prolaskom vremena, ove uspomene postaju sve jasnije, ponekad čak i sadržajnije.
Kongresna sala ili kako se to već zove. Novosadski hotel koji je tada bio u jednom komadu, bez ugaraka i nagorelih zidova. I bez zlokobne hipoteke poginulih u požaru. Skup na temu lokalnih medija, nekih zakonskih rešenja i još ponečeg takorekuć uskostručnog. Regionalni sastanak Građanskih inicijativa u Novom Sadu, zvanično. Govorio je Srećko Mihajlović, iznosio dosta korisnih podataka. Ono što mi je bilo bitno za posao zapisivao sam u zeleni rokovnik. "Živimo u uneređenom društvu", rekao je g. Mihajlović. Lokalni mediji su u trianglu, opštinske vlasti forsiraju životnu mudrost "veži konja gde ti gazda kaže" . U prostor na vrhu stranice, namenjen upisivanju datuma, mahinalno sam uneo 12. III MMIII. Ta sreda je, iako osunčana i blistava, bila istovremeno i nekako prespora i lenja. Od previše sedenja u zatvorenoj prostoriji neminovno dolazi do pada koncentracije. Pauza nešto iza podneva. Razgovaram sa gospođom Snježanom Milivojević, sećam se da sam od nje dobio veoma lepo opremljenu dvojezičnu vizit-kartu i da mi je objašnjavala nešto u vezi sa privatizacijom lokalnih medija koji emituju program na jezicima etničkih zajednica. Jedna gospođa u tom trenutku sa nevericom gleda u displej svog mobilnog telefona i izgovara rečenicu posle koje su svi zaćutali:
- Pucali su na Đinđića...
Gledamo se u neverici, niko ne može da nađe prikladnu frazu, nekmoli celu rečenicu. Na licima ljudi vidi se jedino da većina prilično čvrsto veruje da će se Zoran izvući, jer nije išlo uz njega da...Na to već niko ne sme ni da pomisli. Do pre samo nekoliko minuta, na istom ovom mestu, njegova Vlada bila je izložena prilično oštrim i nezgodnim primedbama povodom nefunkcionisanja Zakona o radiodifuziji. Sada je to potpuno nebitno. Skup se, naravno, prekida i odlaže za neki drugi termin. Učesnici žurno napuštaju hotel, mobilni telefoni neprestano zvone. U vazduhu se oseća opori pritisak neizvesnosti i neutemeljenog optimizma da će Zoran preživeti.
Po novosadskim ulicama nije se dalo zaključiti, makar u prvi mah, da se desilo nešto toliko strašno. Ili vest još uvek nije bila prostrujala. Ispostavilo se da je bilo ovo drugo. Odlučujem da od centra do Novog Naselja ( sadašnje Bistrice, valjda) krenem peške. Imao sam još neka posla tamo da obavim , a pešačenje mi je zaista dobro došlo- što duže, to bolje. Novi Sad je mala varoš- ko zna prečice, prepešači ga sa jednog kraja na drugi za tili čas. Usput vidim da su televizori u svim lokalima uključeni . Većina ljudi stoji ispred njih i sa zebnjom gleda šta se dešava. Neko ljudsko smeće, na nekoliko mesta u gradu, ne krije da je obradovano mecima. Jedna fekalija čak glasno dobacuje okupljenima u jednom restoranu da će sve da ih časti ako se ispostavi da strelcu nije zadrhtala ruka. Ostali ga gledaju sa neskrivenim gađenjem. Takvi ljudi nisu ni za žaljenje.
Pešačim prilično dugo i dolazim na svoje odredište- jedna prodavnica muzičkih diskova, DVD-ja i slične audio-vizuelne logistike. Momak koji se nalazi iza pulta jedva prikriva svoje ushićenje. Hoće iz kože da iskoči. Radostan kao radikal kad se dele putni troškovi. Na TV-u sve vreme idu vesti raznih stanica. Baš u trenutku kada je jedna inostrana televizija prva potvrdila da je Zoran podlegao ranama zadobijenim u atentatu, iz svoje kancelarije izlazi gazda. Čovek očigledno u šoku, hvata se za glavu i psuje očajan, besan i nemoćan istovremeno:
- U pičku materinu. Mamu im jebem , onu zlikovačku , pa da l' su oni normalni?! Koji je ovo kurac od države, gde su ministri ; ubili premijera u sred bela dana, u centru Beograda! U pičku materinu!
Uze mi reč iz usta , mislim se. Čovek se vraća u kancelariju, iz koje se još dugo čuje bogaranje i negodovanje, valjda mu je tako lakše da prikrije tugu i bes. Ponovo izlazim napolje, hvatajući dah. Dan je predivan, martovsko sunce se razmilelo po novosadskom asfaltu i u odbljescima se širi po prozorima i krovovima zgrada. A opet vlada natprirodna jeza. Razmišljam o tome koliko sam stvari zamerao Zoranu za života. Podrška u parlamentu koju mu je pružio onaj koji nije batinao otporaše, niti je o tome išta znao, neko prilično nezgrapno izjašnjavanje o tome da nema nameru da medijskoj kući B92 dodeli orden za ono što je uradila u Miloševićevo vreme i tome slično. Istog trenutka shvatam koliko je to sada daleko i nevažno. I koliko surovo zvuči ono "za života", jer je bilo neuporedivo lakše povezati Šešelja i pristojnost, Miru Marković i ljudskost nego Zorana i smrt. Pri svemu tome, to nije bila obična smrt običnog čoveka . Svako ko je mislio svojom glavom odmah je znao da se dogodilo nešto što će istorija pamtiti kao prelomni trenutak ili tragičnu epizodu jednog malog i ne previše srećnog naroda.
Pred konačnim krajem uvek se povlače sve samonametnute kočnice, svaki lični kapric i odustaje se od svih prećutno obavezujućih principa. Nalazivši se tada u onom najgorem periodu, neposredno posle raskida dugogodišnje veze kojoj je trebalo još dugo da napusti krvotok i izađe iz kostiju, uradio sam nešto što se nikada ne radi u uobičajenim okolnostima- poslao sam sms svojoj bivšoj devojci, prekršivši sva pravila iz udžbenika "kako ostati frajer i u najtežim trenucima". Po kratkom "cimanju" neposredno posle toga bilo je jasno da i ona oseća da se desilo nešto što je neuporedivo važnije od naših pojedinačnih odnosa i da je potpuno logično da se u tim trenucima emocije podele sa nekim ko ti je do juče bio najbliži na svetu. Bila je to samo jedna od nekoliko desetina poruka koje su, sa blagim zakašnjenjem zbog već preopterećene mreže, stizale sa raznih strana ili odlazile ka telefonima mojih prijatelja i poznanika. Potreba za saosećanjem i zajedništvom nikada nije bila toliko izražena kao prvih nekoliko sati po potvrđivanju užasne vesti toga 12. marta.
Događaja koji su usledili posle toga ne sećam se sa hronološkom preciznošću, ali se sećam utiska koji su neki od njih na mene ostavljali. Mogu , bez ikakvog ustezanja, pod krivičnom odgovornošću, da tvrdim da sam marta 2003. godine poslednji put pročitao neki tekst iz NIN-a. Nekrolog koji je g. Prokić napisao možda nije bio najbolji koji sam u životu pročitao, ali je to bilo posmrtno slovo koje je na mene najpotresnije delovalo. Sjajno, sažeto i emotivno, slika o raskomadanom srcu koje se pruža kao zalog za ljubav Srbije i Zoranu kao spejs šatlu, nikako mučeniku i središtu nekrofilskog mita. Već nekoliko nedelja kasnije NIN je , izborom tema i autora, jasno stavio do znanja da je taj tekst bio tek slučajni incident u doslednoj uređivačkoj politici hiljadama kilometara udaljenoj od Zoranove vizije Srbije.
Pa onda onaj muk sa sahrane. Nepregledna kolona ljudi , reka koja se bez prestanka sliva ulicama Beograda. Nikada se na jednom mestu nije nalazilo toliko ljudi i proizvelo takvu tišinu. Na ogromno iznenađanje bandita koji su atentat izveli i naručilaca( i ništa manje bandita) koji su i dalje u neprozirnoj senci, Srbija je umela da prepozna koliko je bilo važno pojaviti se na toj sahrani i ćutanjem poslati jasan znak da je to crta preko koje se ni u ludilu ne sme ići. Srbija je iza Zoranovog kovčega branila svoje poslednje državotvorno uporište. Dan Zoranove sahrane bio je trenutak u kojem je Srbija poslednji put( za sada) pokazala snažan otpor . Što ne znači, uprkos prilično kilavoj trenutnoj slici, da je od borbe odustala, jer je, po biološkom poretku stvari, život uvek konačni pobednik bitke koja se vodi sa opunomoćenicima smrti i mraka.
Šest godina kasnije, tajac zabeležen na sahrani kao da još uvek traje. Uprkos pretnjama Zoranovoj porodici i omalovažavanju njegove majke prilikom sudskog procesa ( supruge zlikovaca ulaze u sudnicu preko veze, gospođa Mila čeka u dugačkom redu) , ipak imamo osuđene za izvršenje atentata, ali se na zabašurenju njegove političke pozadine i dalje marljivo radi. Čitava silesija političara od ugleda strpljivo se tiska ispred Zoranovog groba svakog 12. marta da bi, eto, odala počast, slikala se ( vidite mi ove tamne naočare, baš su šmekerske, a u njima izgledam ozbiljnije) i vratila svojim neodložnim državničkim obavezama. Među te državničke projekte spada i poklanjanje funkcija niščima kojima je Zoran bio ogroman trn u oku i predmet svih vrsta otvorene mržnje, kao i onima koji mu nikada nisu oprostili to što je njihovog ljubljenog vožda spakovao tamo gde mu je i bilo mesto . Zemlja se sve više gura u čelični majčinski zagrljaj Putinove Rusije, dok se sa druge strane čini sve da se pučanstvu prikaže kako nam ta nemilosrdna Evropa stalno nameće neke nove, neprihvatljive uslove. Jedan od malobrrojnih bezuslovno prihvatljivih evropskih standarda jeste jurnjava za odštetama za sve one na pravdi boga utamničene tokom policijske akcije "Sablja", koja je običnom svetu donela olakšanje identično onome iz reklamnog slogana za bombone "Bronhi".
Ako nešto ostaje za utehu, onda je to svaki 12. mart u životu jednog prosečnog neotkrivenog nalogodavca. Možda mu se gaće ne tresu onako snažno kao što su se tresle na dan Zoranove sahrane, ali se on svaki put kada dođe taj đavolski datum povuče malo unazad. Dublje u sigurnu memlu ispod vlažnog kamena, gde najgori akrep obitava. Mi na taj dan imamo sećanje, obavezu i gorčinu, a on(i) ništa drugo do ogoljenog i parališućeg straha. Možda to nije mnogo, ali svakako jeste nešto.
Dođe li holivudska industrija na ideju da snimi film baziran na istinitim događajima i naslovi ga sa "Znam šta ste radili dvanaestog marta" moglo bi da bude silne drame. Za ulogu Zorana bi morali da nađu nekog inteligentnog, naočitog, energičnog i duhovitog glumca( ili makar nekoga ko je u stanju sve to ubedljivo da odglumi) , ali bi mnoge druge uloge( poglavito negativne) , u odjavnoj špici, komotno mogle da budu potpisane kao "as himself". To bi taj poludokumentarac približilo jednom zapaženom italijanskom filmu iz prošle godine, u kojem dobar deo glumaca( opet negativaca) tumači likove koji imaju imena identična svojim krštenim. Taj film zove se, gle čuda- Gomora.
tekst je preuzet sa portala e-novine