Đavo u selu
1. TRAKTOR
To da mi je otac bio gastarbajter je isto tako normalno kao što je nekome otac bio poljoprivrednik, radnik ili službenik, te partijski aktivist, predsjednik općine ili pak Mila Pidžina (nešto kao medijska Nela Eržišnik)... Živjeli smo dakle, doba egalitarizma; nitko nije bio previše bogat, a bogami ni siromašan. Ustvari, kažnjivo je bilo biti siromašak. Možda su se neki zakašnjeli impresionistički pjesnici furali na siromaštvo, da bi kasnije postali zagriženi partijski aktivisti i što da ne, današnji korifeji nacionalne svijesti (pa je pomalo tužno, a bogme i veselo s odmakom čitati one njihove stručke stihova o drugu Titu, bratstvu jedinstvu, proleterskim brigadama i sl., da bi ih danas slušali kako je sve to prijevara, ružan san, somnabualno stanje svijesti koje je uzrokovalo zračenje).
U tom i takvom okruženju ja sam rastao, učio, bio dobar centarfor, prvi put zapalio, napio se, masturbirao (taman je stari bio po ne znam koji put promjenio pločice u kupatilu, kad sam ispod tuša uspio uhvatiti neku bjelkastu lokvicu u svojoj ruci, promirisati je i reći: Yees, konačno si postao muškarac!), prvi sukob na ljevici (odbio sam naime, čitati list SSO-a (Saveza socijalističke omladine) umjesto "Modre Laste", prvi izlasci (otada se još nisam vratio izvanka), prvi poljupci iza škole... Pitate se zašto to spominjem?! Pa, eto tako.
Bok te, sjećam se kada je did (djeda, dida, barba, nono, babo, čiča) išao prodavati kobilu. Zvala se Crna. Upravo sam se bio probudio, kada su me zvali da uputim posljednji pozdrav Crnoj. Imao sam tad tri godine (koja memorija, a?!): stajala je uz zidić ispred kuće naoko mirna, ustvari žeravica ljuta. A, ja sam sišao dolje onako još bunovan u pidžami i pojahao sam je kao da sam, recimo, Kaligula. Crna i did su otišli preko brda u Duvno na pazar, a ja na eurokrem.
E, tu se događa prijelomni trenutak; did se vraća s lovom, plus lova koju je stari poslao iz Njemačke i kupuje se TRAKTOR! Prvi u Rakitnu! Pravi pravcati TRAKTOR, pa još - "Fergusson"!
Tipovi koji su ga dovezli, neka braća iz Rakovice, gdje su se rečeni Fergussoni po engleskoj licenci proizvodili, su za dobiveni honorar otišli sedam dana u Makarsku na ljetovanje! Poslije će mi stari ispričati kako nisu imali baš hrabrosti spustiti se u naše selo, jer su mislili da tu još ima ustaša. Tek kad ih je sa smiješkom pozvao okuražili su se, poslije uz pršut i vino shvatili su da se gusta magla već odavno digla, te su se zasluženo okrijepili i nastavili u pravcu Jadrana plavog sve u nadi da će omastiti brk kakvom zgodnom Čehinjicom...
I tako je kotač - zamašnjak obiteljskog napretka krenuo je u nezaustavljivu vrtnju. Malo poslije dolazi kupatilo, centralno grijanje, svatko ima svoju sobu, itd.
Kada drugi seljaci vide kako mi napredujemo, normalno, nisu glupi, žurno pakuju kufere i idu put Njemačke. Utakmica je počela: niču kuće, mehanizacija, asfaltiranje, vodovod… Oni koji nisu shvatili put uspjeha ostaju u trošnim, memljivim kućercima. Moje tetke su glavne mace u selu. Opsade kuće od strane momaka traju svaku noć, baka ih tjera kao kakve dosadne muhe. Moja glavna briga je koju ću diverziju napraviti.
E, tu je ta okosnica, prijelomnica, ishodnica, uspješnica, lomnica, vrhovnica, lijevaonica...ili kako god hoćete, prednosti gastarbajterske zarade u odnosu na domaću. Mogao si ti druže, nešto zamračiti, ali ako se puno vidi, bogami, najebo si! Znalo se koja je Gastićeva kuća, a koja Samoupravnikova. I to je bilo pravedno: Gastić je ostavio kosti u tuđini, a Samoupravić je radije ostao doma, pio vino i uredno ševio.
2. DVADESETI ČOVJEK
Oni problematični u generaciji moga oca, da bi izbjegli vojsku, školovanje, trudne djevojke, sukobe s roditeljima i tko zna što sve ne, bježali su preko granice ili bili proglašeni (proglasili se?) političkim emigrantima. Po njemačkim su, ili nekim drugim kolodvorima presretali naše trudbenike i vrbovali ih za svoje ideje. Ti vrijedni, skromni ljudi bježali su od njih k'o vrag od tamjana. Među njih je ubačena UDBA, pa je i stoga postojala opasnost. Naš Gastić, intimno, je bio podjeljen između lojalnosti Jugoslaviji, gdje je odrastao i služio vojsku (godinama su poslije vojnog roka govorili ekavicu, što je u našem ikavskom kraju bilo kao da ti netko para bubnjiće vrhom onog nožića za otvaranje konzervi sardina, a koje su tih godina bile veliki gastronomski hit) i hrvatstva, koje je još samo bilo dječija mašta i uspomena sa guslarskih sijela (guslarske balade o Mijatu Tomiću raspaljivale su moj dječiji um i budile maštu). No, na koncu, kada bi zbrojio i oduzeo, Gastić se odlučivao na taktiku čekanja. Mislio je; "Tito je još živ i neće biti ništa od promjena, a ovi naši emigranti su većinom neoženjeni hohštapleri i barabeKud svi Turci, tud i mali Mujo!"
Moja rana sjećanja vrte se negdje oko te 1971-e, dakle, godinu dana nakon što smo prodali Crnu, a koja je došla na krilima buđenja nacionalne svijesti. Sve je bila jedna neprestana svečanost; moji rođaci su bili stalno pijani, tetke su bile potpuno sluđene opsadom i konačno se prestale branit, pjevao je Vice Vukov i golubi s Marsa, a daleki odjeci studentskih demonstracija u Zagrebu su onako prijeteći visjeli iznad sviju nas i stariji su slutjeli da sve to skupa neće izaći na dobro. Ubrzo tako i bi: karneval predvođen pobunjenim krilom Komunističke partije i pratećom zabavljačkom družinom, što je posjećivao gradove i sela i animirao stanovništvo, ubrzo je razbijen. Uz sve isprike da se ne radi ni o kakvom nacionalizmu, već željom za reformama i čistim računima, stvar je izmakla kontroli. Nije trebalo dugo čekati pa da Tito, po starom običaju, sve presječe represijom. Oni spretniji pobjegoše van, a nespretniji završiše u ćuzi. I tako, od svega ništa! Hrvati se još jednom nasukaše na trošnom brodu i nemirnom moru, a našem promućurnom Gastiću, pogađate, nije trebala naknadna pamet - znao je da će pir tako svršiti.
No jedna druga stvar zaokupit će moju maštu, moj život, i čitav živi i neživi svijet oko mene. O čemu se radilo? Potrefilo se da je otac je to ljeto dovezao crveni folkswagenov kombi koji je krstario cestom poput delfina dok siječe valove. Pa, kad sam ga ono prvi put ugledao tamo na onom usjeku na ulazu u selo, odakle su i ona braća iz Rakovice gledala, noge su mi se odsjekle, srce mi je prestalo tući, a ja sam potrčao u susret toj ajkuli koja je tako iznebuha grunula u moj svijet drvenih pušaka, bicikla, lukova i strijela, skloništa, tata-rata itd. i zabila se u moje srce poput komete. Ne trebam ni reći da sam svaki bogovetni trenutak provodio u njemu, noću ga obilazio, jedva čekajući jutro da svane i da stari kaže da idemo negdje. A, išli smo, normalno, u Mostar na Velež-Zvezda gledati glasoviti BMW (Bajević, Marić, Vladić), na more, u planine i gdje sve ne, samo da smo u krstarici. Ljeto kao ljeto; puno svijetla i vreline. Moje srce je raslo, moje grudi su se nadimale, a misli prijetile da će prepući pod tolikom radošću.
No svaka je sreća kratkog vijeka, kažu, a ubrzo se to obistinilo i u mojem slučaju. Naime, jedan je dan u selo upala soldateska: JNA-rezervisti. Zaposjeli su sve važne objekte u selu; štale, kokošinjce, sušionice, trapove (mjesto gdje zimuje krompir), septičke jame, poljske WC-e… Samo što nisu bili u našim spavaćim sobama.
I uzeli su nam kombi!
Ja nisam imao pojma o čemu se tu radi, a nitko mi to nije smio otvoreno ispričati, ukućani su međusobno šuškali, shvaćao sam samo da to nije za dječije uši, te nisam ni zapitkivao, no danas znam što je bilo. Naime, unatoč evidentnom porazu "Proljećara", u emigrantskim političkim krugovima prevladava ideja da se ide u Jugoslaviju dignuti, ni manje, ni više, nego oružani ustanak! Možemo samo zamisliti te ljude koji, unatoč silnom Jugoslavenskom represivnom aparatu, nakon sloma "Proljećara", posvemašnjim progonima, zatvaranjima, histeričnoj kampanji…, dolaze na zamisao dizanja ustanka! Ma kakav Rambo, kakvi bakrači, dovoljno je par pravih ustaša da sve to sjebu!
Što normalan čovjek na to da kaže?
Nije to samo stvar nacionalne osviještenosti, želje za državom, arhetipske borbe dobra i zla, neizdrživog emigrantskog života, zapravo svakakvih jada kojih su se ljudi toga doba nagledali… Ili što bi rekao Tenžera; ima tu i epske hrabrosti i prkosa onoga našega mladića ili čovjeka kojega srećemo po birtijama i provincijskim kolodvorima, spremnog da se potuče protiv desetorice. Taj razmetljivi dečko ne pita za cijenu, on bridi od snage i želi akciju odmah! I iz tih razloga ti naši emigranti su donijeli nepromišljenu odluku da se ide provalit u Jugoslaviju. No ako se sjetimo atentata na Olimpijadi u Minchenu, Crvenih brigada ili pak Grupe Bader-Mainhof, to nije ni čudno. Bio je to zapravo trend onoga doba.
Na australijskim pustopoljinama, njih nekolicina, počinju kondicijske pripreme. Iskristalizirat će se brojka od dvadeset ljudi, koji se prebacuju na jedan poligon u Austriji. Tu se odvijaju završne pripreme. Na samoj granici će ih dočekati pripremljeni kamion, koji će ih prebaciti u planine Bosne. I onda je nastala prava pomutnja: u zemlju su upali teroristi, spremni da potkopaju ustavno-pravni poredak! Oni su najgora vrsta ustaško-četničkih zločinaca i ostataka kvislinških režima, potpomognutih domaćim izdajnicima. Spremni su na ubijanje civila, diverzije na vitalnim objektima, političku destrukciju i narušavanje sloge naših naroda i narodnosti…Tako se naime glasala javna propaganda.
No, pogađate, meni sve to skupa nije bilo bitno: moje makine nije bilo i cijeli moj svijet bio je nepovratno srušen, te sam (a, što drugo?!) tugovao...
Ako pogledamo što je bilo s tih hrabrih dvadeset momaka, stvar se odvijala ovako: UDBA ne bi bila UDBA da nije saznala sve u startu, Hrvati ne bi bili Hrvati da nisu naivni kao što jesu. Naime, ubacili su im agenta već u Australiji (koji će u postfestum prilozima i raspravama biti nazvan DVADESETI ČOVJEK). Znali su za sve planove i kretanja; pratili su taj nesretni kamion već od slovenske granice i pustili ih da uđu u Bosnu. Iskrcali su se negdje kraj Bugojna i onda, na silno iznenađenje, shvatili da nije nikakav ambijent za ustanak, već da su ulice i ceste pune vojske (Vjerovatno su režali jedan na drugoga, međusobno se okrivljujući). Povukli su se u brda i povremeno se noću spuštali u sela po hranu. Bauljali su po vrletima, ulogorivši se na obroncima planine Raduše. A, pošto je turistička sezona bila u jeku pretpostavljali su da će se, ako se domognu obale, lako skriti među turistima i nekako prebaciti u Italiju. No, dogodio se i taj prvi sukob sa JNA, gdje ima mrtvih na obje strane.
I taj prvi mrtvi rezervist biva inicijalna propagandna kapsla: nezapamćena medijska histerija i mobilizacija kao da je napao Treći Reich. Policijski sat, oduzimanje vozila i sve što ide uz izvaredno stanje. Jedan od mrtvih rezervista bio je lokalni partijski dužnosnik (vidite gospodo kako je Partija imala ljude u prvim redovima), koji je pokopan uza svu pompu, na čast i ponos ljudi našega kraja. Zavladalo je ogorčenje i bijes među narodom, jer poginuo je častan čovjek, otac troje djece, muž i nadasve Narodni Junak!
Dakle, tih devetnaest momaka (jer, rekli smo, dvadeseti je bio krtica), sigurno su silno bili iznenađeni kada su shvatili da ih Narod, s kojim su računali dignuti ustanak, zapravo ne želi. Snovi o tome da ih u Domovini čeka obezglavljeni narod, kojemu trebaju vođe da ga oslobodi od jugounitarizma, raspršili su se kao mjehur od sapunice. Vjerovatno su mislili, a i prirodno je da je tako, da bi najviše voljeli da su u nekom australskom pub-u ili njemačkom puf-u s whiskeyem u ruci i kurvom na koljenu, nego u jebenoj hercegovačkoj planini, ratujući, ustvari, protiv cijeloga svijeta.
Možda je nekima od njih bila utjeha, naravno ako su išta čuli i čitali o tome, da su se u istim vrletima sakupljali hercegovački hajduci napadajući turske karavane i djeleći sirotinji. Sigurno su se neke žene i babe po crkvama potiho molile za njih, ali slaba je to utjeha. Bili su zvijeri uhvaćene u zamku!
Jedna grupa razbijenih emigranata nabasala je na našeg susjeda Krešu, tražeći hrane. Čovjek ih je kao pravi domaćin i ustaša u duši, posjeo i ponudio pršutom i vinom. Momci su se najeli i opskrbili. Krešo je otao u dilemi: da li da ih ide prijaviti ili sve zataškati kao pravi domoljub. Cijelu noć je, ne sklopivši oka, šetao gore-dolje.
Poslije će se saznati da su momci još navratili i kod župnika, koji ih je prijavio čim su nastavili dalje. Župnik se izvukao, a Krešo je dobio silne batine, koje će osjećati do kraja života.
Ne shavaćajući šta se zbiva, ja sam u toj gužvi smazao hrpe pašteta koje su također bile novina na tržištu, a koje su mi darovali vojnici dok su se vrzmali oko mojih tetki. Onda sam se tako ispovraćao, da mi se pašteta godinama gadila.
Emigranti su razbijeni, vojska je otišla, dovezli su naš kombi (doduše ulupan, prljav, ali ja sam bio presretan) i sve se nanovo vratilo u kolotečinu.
3. PRIVREMENI RAD U INOZEMSTVU
Partija je kod nas, nasuprot komunističkih organizacija Istočnog bloka, često pothranjivala iluziju da se radi o najprogresivnijoj od sviju. Naši su se dokoni političari, stvarajući privid da se nešto radi, izmišljali okrete i zaokrete u politici, ekonomiji, kulturi, sportu, školstvu…Jedina konstanta bila je da su jedni te isti ljudi na vrhu. Periodički bi stradao poneki hrvatski ili srpski moćnik koji bi se toliko osilio da bi izgubio osjećaj za mjeru. Pedesete su bile označene kao Novo Doba i najorginalnija od sviju ideja; RADNIČKO SAMOUPRAVLJANJE!
Ma tko se samo mogao sjetiti tako orginalne sintagme?! Čiji se to nerv zakoprcao i tako jasno izrekao ono što nikome nije moglo pasti na pamet, a riješava enigmu nad enigmama - BOLJITAK!
Bili su to naši vrijedni i marni Slovenci; Kardelj i Ribičić. Pojednostavljeno, samoupravljanje znači sudjelovanje radnika u donošenju odluka. Dakle, ne odlučuje više samo uprava poduzeća, već i naš zbunjeni trudbenik može donositi odluke. Pa da očima i ušima ne vjeruješ: naš Mujo će odlučivati! E pa, čestitamo Mujo! Dugo si ovo čekao!
Time smo dobili još jednu bitku na vanjskom i unutrašnjem planu. Vrh si je tepao kako su napravili odmak od rigidnog sovjetskog socijalizma, a pomak prema Zapadu (ne previše). Tako su oni plesali po tankoj žici između Istoka i zapada, Scile i Haribde, Nemila i Nedraga… A, sve to zbog RADNIKA, tog socijalističkog čeda, koje je postalo centar svijeta, nakon što su se u njemu nataložili stalagmiti strpljenja, izrabljivanja, nepravde. Taj je jadnik, sišavši s brda u tvorničku salu, mogao mirne duše svima jebati majku! Ku'š veće blagodati nego sjesti pored stroja, s bocom rakije i odbrusiti cijelom svijetu!
Ali, nije moglo baš sve ići kao podmazano, naprosto nije bilo toliko radnih mjesta. Pošto su već godine mira bile iza, dogodila se i demografska eksplozija. Tako po selima imamo hrpe djece i mladoga svijeta, koji žive u malim kućercima spavajući svi u jednoj prostoriji (recimo, više bračnih parova spavaju skupa. Teško je ustanoviti tko tu koga nategne). Ali, Partija ne bi bila ono što jest, da ne bi našla riješenje: PRIVREMENI RAD U INOZEMSTVU! Time će se sačuvati dostojanstvo našeg radnika, jer je on, pazi sad - PRIVREMENO zaposlen vani, dok se ne ukaže prilika zaposlenja kod kuće. To je nešto kao transfer nogometaša, samo što Mujo neće dobit novac od transfera.
Na Zapadu će uskliknuti kako se Jugoslavija otvara, Partija će dobiti kredite (kud će suza nego na oko), a Mujo će zaraditi para…
Dok prikazuju danas dokumentarne filmove iz tog vremena, s tugom gledam, kako se ti netom oženjeni dvadesetogodišnjaci, na provincijskim kolodvorima, ridajući i cmizdeći, opraštaju od svojih dragana. Sline im cure dok daju upute ženama kako će se odnositi prema svekru i svekrvi, kako će podizati djecu, hraniti stoku itd. Trnci me prolaze pri pomisli da u toj gužvi možda ne ugledam i svoje roditelje…Taj naš skorojević će se drndati vlakom do Njemačke, onda će ih Švabe rasporediti u torove označene slovima (sličnost kod raspoređivanja u logorima neodoljiva je). Prevoditelj će im megafonom davati upute što da rade: biti će raspoređeni po barakama i dobiti radna odijela. Ujutro će bunovni i nabreklih vena lupati čekićima zabijajući čavao u utrobu njemačkog graditeljskog čuda. Cijeli dan će rintati dok će mu njemačke poslovođe naređivati, obraćajući mu se sa; "svinjo, stoko, glupane…", jer ovaj to još ne razumije, a i kada jednog dana bude razumio, prijeći će preko toga, jer radije marka u džepu, nego svađa s poslovođom. Ili kada njemački sindikat bude organizirao štrajkove, neće moći shvatiti kako su glavni štrajkbrekeri ljudi koji dolaze iz socijalističke zemlje! Navečer će ekipa u zajednički lonac ubaciti hrpu junetine i poslije sve to zalijevati rakijom pjevajući gange ili rere, zavisno od kraja iz kojeg dolaze.
No, oni spretniji uskoro će obrati bostan (lubenicu, dinju) - postati će neka vrsta menadžera, koji za proviziju dovode radnike iz Jugoslavije (naravno, uzeti će i od njih). Nakon puno takvih transakcija, tipovi će zgrnuti silnu lovu i dovesti prvog mercedesa. Ostatak života živjeti će na lovorikama kamata, krstareći u mečki, izazivajući zavist okoline i servilnost na svakom mjestu.
Zagriženi socijalistički teoretičari i pobornici uravnilovke brzo će primjetiti kako se stvara kasta novih bogataša ( sa starom buržoazijom se sveudilj obračunalo), ali moćni Um odigrati će lukavo; te ljude će prestavljati kao dokaz kako se ovdje živi odlično. Te naše lole u mercedesima postati će manekeni socijalizma!
4. ĐAV'O U SELU
Nakon tog jedinog ozbiljnijeg pokušaja svrgavanja komunističkog režima te 1972., na tom planu ne događa se više ništa značajno. Sedamdesete će poslije biti upamćene kao godine stabilnosti i blagostanja. Partija je i dalje prekrajala Ustave i Zakone, organizirala skupa međunarodna natjecanja, širio se pokret Nesvrstanih… Sve to zahvaljujući obilnim međunarodnim kreditima.
Ja sam, pogađate, u međuvremenu stasao u dečkića, zaluđen nogometom i punkom, te sve to skupa je bilo dalako, jako, jako daleko od svega onoga što se zapravo spremalo.
Nakon Titove smrti 1980, stari ljudi su znali da će vrag uskoro doći po svoje.