Pačići mali
Da li se i vama čini da reklame suviše liče na čitanje vesti ili konferencije za novinare koje drže političke stranke? Svi su mrtvi ozbiljni, sve je mrtvo ozbiljno – moja kosa, moji zubi, moj veš, moja budućnost – sve je dovedeno u pitanje (života i smrti), a spas mogu naći samo ako kupim njihov proizvod. Takvu zebnju u meni prvi put su probudili izveštaji konzilijuma o stanju druga Tita, a desetak godina kasnije i ostavka Borisava Jovića jer sam onako dečije mislila da nam bez predsednika sleduju strašne stvari. Kasnije sam se već privikla – posle tenkova na Terazijama malo koja vest je mogla da me izbaci iz takta, ponajmanje ta da nam fali predsedavajući. Ali me zato sekiraju reklame. Umesto da me zabave, one me na smrt prepadaju kosom koja se brzo masti, flekama koje su "uporne", klozetskim šoljama iz kojih vreba smrt. (Okolo su Nijemci, sloboda je blizu, Mirko, pazi metak!) Dobro, znam da se to u reklami zove "kreativna taktika", te je jedna od tih taktika i "problem – rešenje", samo što nam ovi ili prikazuju problem koji to nije (svakako ne toliki) ili nam za realan problem poturaju trivijalno rešenje.
"U toku dana nikada ne znam kada ću da ogladnim", poverava nam se
mladić da bi nam objasnio zašto mora da "posle svakog obroka" jede
nekakve žvake. Ah, taj kreativni, razbarušeni apetit – umetnik, tako
reći, počinje da zavija kad mu se najmanje nadaš, kao da je muza, a ne
stomak. Pri tom momka gledamo u nekoj kancelariji, što znači da je baš
mogao i da upotrebi četkicu i pastu za zube.
Davanje informacija o proizvodu može da se uradi na razne načine.
Uzmimo za primer spot u kojem vidimo kako auto hvata zalet da preleti
preko desetak parkiranih automobila i napeti glas spikera koji se pita
hoće li vozač uspeti? "Ne znamo ni mi", odgovara, "ali ako se
predomisli – može da ukoči za ... sekunde" (i auto se na ivici rampe
ukopava u mestu). Ili drugi spot: mladić ganja muvu po stanu i taman
kad se sprema da je spljeska na prozoru – pogled mu se se prikuje za
automobil koji prolazi ulicom i muva odleti. Slogan: Auto kreiran da
sačuva život. Eh, lako je njima da prave takve reklame. To su samo
automobili i to su samo kočnice – ništa od toga nije tako vitalno
značajno za naš život kao što su to žvake i šamponi.
A možda je to zato što smo kao društvo još na nivou deteta, kako su nam
lepo objasnili političari i analitičari? Možda nas stvarno treba
obrazovati i vaspitavati? Ali, zašto to onda ne rade dobri učitelji?
Naučno je dokazano (sad i ja zvučim kao reklama) da se lakše usvajaju i
bolje pamte informacije koje se saopšte na zanimljiv način. (Koliko vam
je puta u životu koristilo to što znate koliki je "kvadrat nad
hipotenuzom to zna svako dete...", a ipak ste zanavek to upamtili?)
Ali, ne, nema šale sa ozbiljnim stvarima. Da se razumemo: nije to
dečiji odnos prema životu. Ozbiljnost sa kojom deca posmatraju stvari
je simpatična i dirljiva. Ovo je više ona pubertetska patetika – kad
vam prljave farmerke predstavljaju smak sveta, a bubuljica razlog za
samoubistvo. Kad vam je najvažnija stvar ko je šta rekao i ko je koga
zvao. Kad vam je nacionalni interes da je vaša stranka na vlasti.
Ako smo već na nivou dece, da li je onda logično da nas vaspitavaju pubertetlije? Bile one domaće ili strane, svejedno.