Šestodelni majstorluk
(“The Ballad of Buster Scruggs”, Braća Koen, 2018)
Ima tome već skoro 9 godina, a pamtimo kao
da je bilo juče - braća Koen napravila su mali žanrovski zaokret u svojim bogatim karijerama i bioskopskoj publici ponudili autentični, punokrvni vestern. Radilo se, doduše, o rimejku klasika iz 1969. godine (sa Džonom Vejnom u
glavnoj ulozi), koji je zadržao isti naslov („True Grit”), ali je ponudio novo i uzbudljivo čitanje
poznate sage sa Divljeg zapada. Cipele Džona Vejna prevelike su za skoro sve savremene glumce, ali su braća
Koen pronašla jednoga (od svojih omiljenih) koji je u njih stao bez ikakvih
problema - maestralni Džef Bridžis. On je, zajedno sa tada tek devojčicom,
Hejli Stejnfild, i standardno ubedljivim Metom Dejmonom, realizovao sve
zamisli rediteljskog dvojca i filmsku umetnost obogatio novim klasikom,
svojevrsnim omažom vremenu klasičnog vesterna.
Pomerajući inspiraciju prema špageti-vesternima, osam godina nakon „Čoveka zvanog hrabrost”, braća Koen su za „Netflix” snimila novi dragulj iz iste žanrovske kuhinje- „Baladu o Basteru Skragsu”. Radi se, ovaj put, o dugometražnom filmu sastavljenom iz šest manjih celina , osmišljenih kao potpuno nezavisne priče, bez preplitanja događaja i likova. Zbog toga se može posmatrati i kao TV serija od 6 epizoda, naročito ako se u obzir uzme da je „naručilac posla” trenutno najmoćnija televizijska striming platforma. Kao osvedočeni višedecenijski obožavalac lika i dela braće Koen, autor ovih redova možda i nije najkvalifikovaniji da hladne glave i koliko-toliko objektivno sagleda vrednost svake od pojedinačnih priča unutar filma, ali će to, po starom srpskom običaju, svejedno učiniti.
Prva priča, po kojoj je i ceo film dobio ime (“The Ballad of Buster Scruggs”) mogla bi zavarati gledaoca i naterati ga da pomisli da će i ostalih 5 delova biti jednako opušteni, pomalo žovijalni, sa naznakama mjuzikla, pa čak i burleske (nalik na, recimo, pojedine delove “O Brother, Where Art Thou”, možda i zbog Tima Blejka Nelsona). Ova pomisao mogla bi nas držati i nakon odgledane druge priče (izuzetno zanimljive, sjajnim fotografijama krcate i povremeno ekstremno duhovite “Near Aldogones”), ali bolno otrežnjenje stiže već u trećoj celini (fanstastični Lijam Nison u simbolističkoj bombi sa izražajnim recitovanjem klasika, čudesnom kokoškom i sličnim čudima - “Meal Ticket”). Kratkotrajni povratak veselijim motivima pronaći ćemo u četvrtoj priči (“All Gold Canyon”), u kojoj izvanredni Tom Vejts glumi dozlaboga upornog kopača zlata, u čijem vokabularu ne postoji reč „odustati”. “The Gal Who Got Rattled”, peta priča, pravi je dragulj ovog inače neverovatnog filma - u njoj se, makar po sudu autora ovog prikaza, nalazi sve najbolje iz svih preostalih delova i, uz neočekivane preokrete, fabula je najrazgranatija. Poslednji deo, kao što mu i ime govori (“The Mortal Remains”) obojen je najmračnijim nijansama, čak je i vizuelno najtamniji (sve se dešava noću, po teškom i gustom mraku), ali ni u kom slučaju nije lišen zanimljivih dijaloga i komičnih momenata - naprotiv, sav je od njih i sazdan.
Ono što je, uprkos povremenim očiglednim ili
prividnim tematskim protivurečnostima,
zajedničko svim pričama, predstavlja i vezivno tkivo čitavog filma: koenovska
beskrajna duhovitost (čak i u najmračnijim i najjezivijim trenucima), kao i
neponovljiva i lako prepoznatljiva poetika. Sve to proističe, naravno, iz
scenarija, napisanog tako da film nije imao nikakve šanse za neuspeh. Kao i
toliko puta do sada, „Baladom o Basteru Skragsu” braća Koen nam isporučuju
esenciju umetničkog postupka: oživljavajući strahove, nade, surovosti i
paradokse Divljeg zapada, govoreći o beskrupuloznosti, gramzivosti i
bezakonju jedne epohe, autori pronalaze
i izdvajaju univerzalne motive, karakteristične za sve periode ljudskog
bivstvovanja. Poenta je u tome da braća Koen sve to čine sa tolikom lakoćom da
nam se, već u prvoj šestini filma, može
učiniti da umetnik može biti svak’. I tu se, naravno, grdno prevarimo.
Gradeći svoj izraz tri i po
decenije (“Blood Simple” je snimljen,
verovali ili ne, 1984. godine!), braća Koen su, čini se, došla do one tačke u karijeri kada opušteno
mogu da zastanu i realizuju sve što su oduvek želeli. Poput njihovog starijeg kolege, Klinta
Istvuda, sa godinama su sve bolji reditelji i sve vrsniji poznavaoci filmskog zanata. Požive li onoliko koliko i
narečeni Istvud (veselo nam se džilitao još koju deceniju!) Itan i Džoel
Koen podariće nam još mnogo vrhunskih kinematografskih ostvarenja. Uprkos
nesumnjivom trendu daljeg umetničkog rasta i velikim filmovima koji su tek pred njima (tj. nama), “The Ballad of Buster Scruggs” ostaće, to se
već sada može sa sigurnošću tvrditi, jedan od najblistavijih trenutaka
fantastične karijere ovih velikih američkih sineasta. Film koji, kao i “True
Grit” redefiniše pristup vestern i špageti-vestern nasleđu, da
po sto puta izvini veleuvaženi Kventin Tarantino.
KONTRAPRESS