(Ponovo) Na svojoj strani
Zavladaju tako neke sintagme, neosetno i iz drugoga plana, najraznovrsnijim narativnim tokovima, preplavivši internet okean, TV i radijski etar, malobrojne rezervate štampane reči.... U poslednje vreme, primetićete, izuzetno je popularno reći da nam je nešto prošlo “ispod radara”. Izmaklo je našoj pažnji, prošunjalo se pored nas, ostalo neprimećeno iako je, pokazaće to nakanadna (i najgora) pamet, moralo biti uočeno. Primer: zakletom gurmanu promakne informacija da su porcije u njegovom omiljenom restoranu veće za 15%, a on tamo nije svraćao, zbog benigne svađe sa konobarima (okončane aperkatom u vrh brade), već skoro 3 meseca...Pasioniranom ljubitelju tehnike nije bio poznat podatak da je vrhunski model televizora poznatog brenda, koji merka već nekoliko meseci, bio dostupan po neverovatnoj akcijskoj ceni. Kukavni ovisnik o tehnici to je, naravno, saznao 3 dana po isteku popusta, dok je, neutešno plačući na kasi, brojao onih 15.000 dinara koje bi do pre neki dan sačuvao…
Autoru ovih redova, na njegovu sramotu, dugo je izvan vidokruga izbivala umetnička kreacija kojoj se to baš i nije moralo dogoditi. Septembra 2016. godine, naime, u izdanju “Croatia recordsa”, svet je ugledao povratnički album (podmlađene verzije) slovenčakog benda “Lačni Franz”. Radar je, dakle, pre dve godine ostao nem, ali su se, pre nekoliko meseci, zahvaljujući mogućnostima jednog velikog muzičkog streaming servisa, uključile sve signalne lampice. Unisono pišteći, skretale su pažnju na to da se pored aktualnog albuma slovenačkih novotalasnih prvoboraca (nazvanog “Svako dobro”) ne može proći ‘nako, kao što se, jelte, ni Panteliji na sahranu ne dolazi slučajno…
Lampice su gotovo podivljale nakon prvih preslušavanja albuma, dok je ceo estetsko-konzumentsko-radarski sistem bio pred kolapsom nekoliko puta, zbog preopterećenosti kvalitetnim signalom koji se neprestano emituje sa druge strane. Udarna pesnica albuma, najsnažniji trenutak i emotivni klimaks (makar za autora ovog osvrta) izražen je stihovima koji se mogu posmatrati i kao moto zrelog i nikad mudrijeg Predina. Radi se o izdvojenom, postrefrenskom komadiću pesme “Koji s vjetrom pjevaju”, posvećene autorovim novovalnim prijateljima koji više nisu sa nama:
Nekad su mi anđeli čuvari bili
junaci knjiga i filmova
danas brane me od zla
žive duše mrtvih drugova.
“Žive duše mrtvih drugova”, spasonosna sintagma lekovitog dejstva - od samog izgovaranja već se osećaju i seta i olakšanje. Kako suptilan način da se slušalac uputi ka tragu nekog svog preminulog prijatelja i iz uspomene na njega izvuče toliko neophodnu dozu energije i volje za borbom, često i protiv vetrenjača. Predin toliko dobro barata srbohrvaščinom da se gotovo ne može primetiti da mu je slovenšćina, kao maternji jezik, primarno sredstvo izražavanja. To, verujte, uopšte nije lako, makar čovek i dobar deo svog života koristio neki drugi, tuđ jezik. Korektno se izražavati na nematernjem jeziku je jedna stvar, pisati poetski je nešto sasvim drugo.
Jedini momenti u kojima se probija maternja slovenščina primetni su kod izgovora ipak specifično srpskohrvatskih glasova “lj” i “nj” - Predin ih interpretira onako kako bi to učinio svaki Slovenac, odvojeno, a ne sliveno, što pesmama u kojima se ti glasovi pojavljuju daje posebno simpatičan prizvuk. Odličan primer je druga krucijalna pesma sa albuma, obrada klasika Lačnog Franza iz osamdesetih, na srbohrvaščini nazvana “Ponovo na svojoj strani”.
Evo kratke faktografije: “Na svoji strani” je studijski album Lačnog Franza iz 1986. godine, kojem je prethodio legendarni “Slon med porcelanom” (1984), a posle kojeg je došao još jedan klasik, “Sirene tulijo” (1987). Glavni kuriozitet u vezi sa albumom “Na svoji strani” je taj što je istoimeni naslovnu pesmu (inače A2 na ploči) komercijalnošću ubedljivo prešišala A1, verovatno najveći hit Lačnog Franza i najpoznatija pop-rock pesma na slovenačkom u SFRJ, “Naj ti poljub nariše ustnice”. Muziku za pesmu “Na svoji strani” komponovao je Oto Rimele, uz Zorana Predina najvažniji član originalne postave i suosnivač benda, danas poznati slovenački slikar i profesor mariborskog univerziteta, koji se povremeno popne na binu i otpraši pesmu-dve sa svojom starom muzičkom bandom. Rimeleov legat je, među fanovima “Lačnog Franza”, apsolutno neupitan, pa je čeprkanje po njegovoj zaostavštini, prepevavanjem pesme “Na svoji strani” na srbohrvaščinu, u prvi mah moglo izgledati kao rizičan potez. Na sreću, Predin je autor teksta, pa nije neobično što se uhvatio nesvakidašnjeg posla prepevavanja sopstvene pesme na drugi jezik. Koliko je u tome uspeo?
Ako je suditi po pravilu koje je ovaj mrčitelj tastature naučio od sjajnog nastavnika još u osnovnoj školi (“pesma se ne prevodi doslovno, već uvek u duhu jezika”) - Predin je pogodio u centar mete. Ono što je bila esencija pesme na slovenačkom, njena uznemirena eteričnost, trideset godina kasnije je bezbolno preneto na srpskohrvatski, čak i donekle unapređeno. Da je kojim slučajem onaj divni nastavnik iz osnovne škole danas živ, verujem da bi Predinov prepev sopstvene pesme učenicima pokazivao kao primer uspešno obavljenog prevodilačkog posla. Uostalom, čemu toliko tupljenje, Zukiću? Slovenački se može lako razumeti kada se čita, daj da vidimo o čemu to ovde govorimo:
Druge barve je veter, če si na svoji strani
Vino dviga drugačne pesti. Na svoji strani
Za naju ni županov niti maja
Za naju ni zlatarjev niti Rima
Za naju ni grobarjev niti joka
Ob svoji plimi svoja črna krila
Ogrni preko mojih sivih las
Ostani tam, kjer si
Na svoji strani nagajivega nasmeha
Druga, čisto drugačna jesen na svoji strani
...........................................................................................................................
Svoje boje je vjetar kad si na svojoj strani
Vino drugačije hrabrosti hrani kad si na svojoj strani
Za nas nema popova ni zvona
Za nas nema prstenja ni suza
Za nas nema zakletve do groba
Kad krene plima svoju crnu suknju
Prebaci preko mojih godina.
Ostani tu, zauvijek tu,
Na svojoj strani nestašne miline.
Bolja jesen nas zlati, zar ne, na svojoj strani.
Doživljaj pesme razlikovaće se, naravno, od čoveka do čoveka. Iz nekog razloga, autor ovog osvrta po prvom čitanju setio se čuvenih stihova Mike Antića, iz antologijskog “Epiloga” - “Ovo nije ispovest. Ovo je gore nego molitva”. Predin je, na samo njemu poznat način prepredenog majstora, uspeo u dočaravanju svih emocija koje nosi originalna pesma, dodavši joj, u srbohrvaščini, ponešto straha, čežnje, nostalgije, lepih uspomena i izluđujućeg nemira. U svega desetak stihova. Ta činjenica je i najplastičnije objašnjenje zašto lirikom vladaju samo odabrani (mada pokušavaju mnogi, usput sebe bez trunke srama nazivajući poetama).
“Ponovo na svojoj strani” nije jedna od pesama kojom ćete usijati atmosferu na razularenoj žurci u dva sata iza ponoći. Pre će biti jedna od onih za kojom se poseže kada , što bi rekao Sejo Sexon, “dernek utihne i noć dođe do kraja, kada ostane da pjeva samo prava raja”. Jedan je je to od onih krajnje intimnih vapaja, prepun “u dnu duše skrivenih” reči. Lirski minijaturni dinamit, u stanju da oslobodi neslućenu i razornu energiju. Zato je možda ipak pametnije izbegavati je i na žurkama i okrenuti se konzumiranju u intimnim uslovima. U protivnom, mogla bi nas omađijati i progutati njena nestašna milina, te bismo sami sebe morali upozoriti rečenicom kojom Tanasije Uzunović skreće pažnju Koletu Angelovskom u jednoj od desetina sjajnih replika iz filma “Sabirni centar”:
-
Nemoj, bre, Mače, će si turiš guzicu na žar, b’e…