O zecovima i onim drugima
I
Osamdeset je godina događajima koji su nepovratno usmerili tok novije svetske istorije. Pre ravno osamdeset godina u Španiji je besneo surovi građanski rat. Ispalo je da će on biti tek uvod u najveće oružane sukobe u istoriji ljudske vrste. Sa jedne strane bili su pobunjenici - generalisimus Franko i njegove fašističke falange; na drugoj su se nalazile snage Druge Španske Republike, potpomognute internacionalnim brigadama, popunjavanim dobrovoljcima iz celoga sveta. Bilo bi previše jednostavno (i istorijski netačno) svesti ovaj sukob na borbu neukaljanog dobra i autentičnog zla, tim pre što su obe strane činile zločine. Istovremeno, bilo bi i krajnje neoprezno, čak i bahato, upotrebiti ovu činjenicu za relativizovanje suštine Španskog građanskog rata - radilo se o istorijskoj prekretnici na kojoj su se sukobile dve krucijalne koncepcije - o neophodnosti slobode naspram one o slobodi najrigidnijih neophodnosti. Iz perspektive današnjeg, do besmisla deideologizovanog sveta, Španija tridesetih zato izgleda kao san svakog zanesenjaka - mesto na koje bismo se, bez ikakve zadrške i premišljanja, rado uputili da zauzmemo stranu republikanaca, zarad odbrane viših vrednosti, istinski ugroženih pretnjama nadolazeće apokalipse.
Ako je odluka tako jednostavna, čak i nepuno stoleće kasnije, možemo samo naslutiti kako su se sjajno osećali silni dobrovoljci koji su pohrlili da u Španiji stanu pred fašiste i osujete njihove jezive planove. Uostalom, činjenica da su se na istoj strani, u paklu Pirinejskog poluostrva, našli sin bogatog industrijalca iz Srbije, rođeni Beograđanin i student Sorbone i kočoperni rudari iz velške zabiti, govori jasno u prilog tvrdnji o postojanju zajedničkog, ideološki važnog cilja, gotovo poetike. Cinici bi se odmah dosetili novca kao još čvršćeg kohezionog faktora, i bili bi 95% pravu da se sve odvija u postistorijskom i postčinjeničnom društvu naših dana. No, Španski građanski rat je nešto sasvim drugo - jedno od poslednjih istorisjkih dešavanja u čije su temelje utkani romantičarski snovi. Stoga i ne čudi činjenica da su se, na pravoj strani, zajedno borili pomenuti velški rudari i Koča Popović. O velikom Koči znamo skoro sve (“Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji”); o anonimnim velškim rudarima - tako malo . Jedan od njih nam je, srećom, ostavio antologijsku rečenicu po kojoj ćemo trajno pamtiti motive za borbu protiv zastrašujućeg zla:
Ako mogu da ubijam zečeve, mogu i fašiste.
II
If I can shoot rabbits/then I can shoot fascists jedan je od stihova pesme koja se pre bezmalo 20 godina pravo niotkuda probila direktno na prvo mesto britanske top-liste. Radi se o singlu If You Tolerate This Your Children Will Be Next. Bila je to najava petog studijskog albuma velškog alternativnog benda Manic Street Preachers, nazvanog “This Is My Truth, Tell Me Yours”. Naslov pesme direktna je referenca na čuveni plakat španske republikanske vlade iz tridesetih godina prošlog stoleća. Na plakatu se nalazi ubijeno dete, žrtva bombardovanja Frankovih pobunjenika, dok se u pozadini vidi nebo premreženo avionima-ubicama. Iako surov i nemilosrdan, plakat je imao jasnu poruku - ne stanemo li na put ovome, isto se sutra može desiti bilo čijoj deci, jer zlo uvek nađe načina da se ispolji, posebno ako mu se ne odupiremo. Koliko je svet, za svega osamdeset godina, otišao u pravcu otupljujuće ravnodušnosti i relativizacije, možda najjasnije može svedočiti jedna slična slika, stara nepune dve godine. Mrtvo telo trogodišnjeg Ajlana Kurdija, koje je more izbacilo kod Bodruma, u Turskoj, pojavilo se na naslovnim stranama svih važnih svetskih medija u kasno leto 2015. godine. Fotografiju su snimili aktivsti, sasvim sigurno svesni užasa koji prikazuje, sa namerom da se probudi solidarnost sa izbeglicama i razdrmaju letargična Evropa i svet što se voli zvati slobodnim. Za razliku od plakata iz Španskog građanskog rata, koji je izazvao brojne pojedinačne reakcije i vojnički mobilisao mnogog užasnutog muškarca (među njima možda i ponekog velškog rudara), fotografija nesrećnog Ajlana, nevine trogodišnje žrtve bezumnog nasilja, nije ostvarila značajniji efekat - solidarnost sa bliskoistočnim izbeglicama i njihovom decom ne samo da je izostala, nego se delovi Evrope od njih u međuvremenu počinju braniti i dvostrukim pojasevima bodljikave žice (zarad “očuvanja sopstvenog identiteta i načina života”, kako je to cinično objasnio premijer našeg severnog suseda). Ruku na srce, vlade evropskih država nisu se prertrgle ni pre osamdeset godina, kada je trebalo pomoći republikancima u Španiji. Velika Britanija i Francuska su ostajale gluve na sve vapaje za pomoć, o Sjedinjenim Državama, gde su moćni ljudi poput Henrija Forda otvoreno impresionirani Hitlerom - da ne govorimo. Svi su se nadali da će se stvar okončati kao unutrašnje pitanje Španije, kao što su u narednim godinama verovali da će austrijski kaplar stati posle Češke, anšlusa ili Poljske. Kada je Velika Britanija izložena neprekidnom bombardovanju, a Francuska okupirana bilo je kasno za sve. Nacistička neman, pokazalo se, morala je biti pobeđena na neuporedivo teži način i bez tradicionalne salonske gadljivosti na pomoć “ozloglašenih” boljševika sa istoka. Onaj rudar iz Velsa bio je sve vreme u pravu.
III
Zemljaci velških rudara, muzički i literarno veoma nadareni Blekvuđani, izabrali su temu Španskog građanskog rata u sumrak XX stoleća, kao upozoravajući simbol. Vreme ovde nije presudno, jer se pesme poput “If You Tolerate This…” mogu slušati u bilo kom istorijskom razdoblju. U mirnodopskim uslovima podsećaju nas na važnost neopuštanja i nepovlačenja pred zlom, u ratnim okruženjima služe kao poklič i poziv na bespoštednu borbu, dok za nedefinisanog vakta ni rata ni mira (poput ovog što ga upravo proživljavamo) mogu biti upotrebljene kao udžbenik, za one koji ne bi da se nekoliko puta strmopizde preko iste cigle. Ljudska vrsta je, eno nam istorije za svedoka, sklona ponavljanju grešaka i neprestanoj proizvodnji novih konflikta, pa su Manic Street Preachers pre skoro dvadeset godina snimili pesmu čija je dugovečnost projektovana na rok trajanja homo sapiensa. Ima u njoj nekoliko prelomnih momenata. Jedan od njih je nesumnjivo onaj u kome se kaže:
Gravity keeps my head down
Or is it maybe shame…
Koliko puta se čovek, slušajući vesti recimo, nađe u situaciji da samo pogne glavu? Od sramote, za sebe i one koji taj osećaj nemaju. Od nelagode, izazvane otvorenim vređanjem inteligencije. Od besa, derivata nemoći pred užasnom sudbinom sve većeg broja obespravljanih. Ne mora biti u vezi sa ovim (krajnje subjektivnim) doživljajem, ali i odličan video-klip za pesmu bavi se sličnom problematikom. Ljudi koji se u njemu pojavljuju (ne računajući članove benda) nemaju oči, usta, niti funkcionalan nos i uši. Muzičari su u belom, dominira azurna nijansa plave boje, ali nešto tu jednostavno ne funkcioniše. Sjajan je kadar u kome se vide španske novine, na čijoj naslovnoj strani se nalazi Manuel Azanja, poslednji predsednik Druge Španske Republike. U drugom delu klipa pojavljuje se i krv - prvo unutar spiralnih kanala, a zatim i u mlazevima, u bazenu sa vodom. Probajmo poruku razumeti ovako - u naizgled idiličnom svetu ljudi se lako mogu pretvoriti u slepe, gluve i neme konzumente, nespremne na bilo kakvu akciju, nekmoli mobilizaciju. Kada shvate da se nešto mora preduzeti, uglavnom bude kasno i krv je već prolivena. Otud onako radikalan naziv pesme koja je, uzgred, ušla i u Ginisovu knjigu rekorda, zbog najdužeg naslova (bez zagrada) od svih koje su bile na poziciji broj 1. Otud, takođe, i neprekidni snažan uticaj na svetonazore mnogih ljudi (uključujući i autora ovog pamfleta). Otud, na kraju, ali možda i najvažnije, potreba da se, naročito u zlim vremenima, prisetimo reči našeg velškog rudara. O zecovima i onim drugima.