Početna stranica arrow Srećno, Kekec arrow Perast - nigdje nema toliko stare slave

Perast - nigdje nema toliko stare slave

Vrednovanje: ONONONONON / 4
Loše Najbolje 
Autor Milo Jukić
05. 07. 2017.



naslovna

Izrael najavljuje gradnju vještačkog otoka koji bi Gazu spojio s „ostatkom svijeta“, Kina ih gradi nekoliko za vojne potrebe, a u Dubaiju se prave zbog poboljšanja turističke ponude. Sve se to dešava u 21. stoljeću i svi to smatraju svojevrsnim čudom. U Perastu, mjestašcu koje po posljednjem popisu (2003.) broji svega 349 stanovnika, uradili su to prije više od 500 godina! Radi se, dakako, o otočiću Gospe od Škrpjela.

Rijetko gdje se naiđe na toliko stare slave kao u Perastu. Kad bi je se moglo sakupiti na jedno mjesto pa podijeliti na onih 349 stanovnika, toliko bi im udarila u glavu da bi Perast začas preskočio Hollywood. Takvo što, naravno, nije moguće pa gradić živi svojim mirnim životom, kao u nekom polusnu, daleko i od pomisli da bi ikad više moglo biti ono što je nekad bilo.

O tim vremenima najbolje svjedoče barokne palače znamenitih peraških obitelji, njih čak 19: Viskovića, Zmajevića, Smekja, Bujovića, Balovića, Bronza, Mazarovića, Marinovića, Mršića, Šestokrilovića, Brajkovića i drugih. Danas je najviše eksponirana palata Bujovića, sagrađena 1694. godine po braći Ivanu i Vicku iz bratstva Stojšića, jednog od 12 peraških bratstava, budući da se u njoj nalazi gradski muzej, utemeljen još 1937. godine. Izbočenim petoarkadnim trijemom, danas ulazom u muzej, gotovo da je jednom nogom zakoračila na ulicu koja vodi duž obale, a to je tako otkad je ulica izgrađena, 1912. godine. U muzeju puno toga zanimljivog, od portreta slavnih Peraštana starih po nekoliko stoljeća, preko odlične zbirke starog oružja, pa do vrijednih ostavština pojedinih obitelji, ali ću to preskočiti iz vrlo prozaičnog razloga: dvije ne odviše ljubazne kustosice mi, čim vide foto-aparat, daju do znanja da nema snimanja, ma nijedna slika, nema šanse! Za to bi morale pitati svoje nadređene koji im se, shvatih između redova, neće ni javiti, a kamoli odobriti. Osim toga, iako je do zatvaranja muzeja, barem po tabli ispred ulaza, ostalo još više od dva sata, djevojke, kažu, moraju na autobus. To je, vidim, kakvi šefovi, kakvi bakrači! E, baš svašta!

muzej

Muzej čije kustosice žure na autobus

Na cestu je izašla i palača pomorske plemićke obitelji Smekja, blizu katoličke crkve i trga svetog Marka, najveća u Perastu, koja se od drugih razlikuje po suženom trećem katu, a lijepo raspoređene balustrade i dva balkona također je čine posebnom. Za pravu fotografiju bi mi, kao i za neke druge motive, trebala barka. Stariji dio palače podignut je 1764. godine, a noviji je dograđivan otada pa do prije osamdesetak godina. Zanimljivo, pored toliko kamena na sve strane, palača Smekja sva je od korčulanskog kamena. Bilo je nekih priča da će biti pretvorena u luksuzni hotel, ali je sve stalo na tome da su je htjeli obnavljati oni koji s njom i vlasništvom nad njom nemaju ništa – vlasnik palače je, naime, Kotorska biskupija.

I palača Bronza je uza samu obalu, a također potječe iz sredine 18. stoljeća. Bronze su u Perast doselili iz Skadra, to napominjem ako prezime nekom zvuči neobično, jer tako zvuči i naziv njihovog bratstva, Šilopi, čiji grb se kočoperi iznad ulaza. Bili su istaknuti trgovci, a i pomorci, pogotovo u borbama protiv gusara, pa su kapetani Ivan i Josip Bronza za to nagrađeni mletačkim odlikovanjem vitezova svetog Marka. U arhivama se njihov prvi brod spominje još 1591. godine. Palača je za austrougarske vladavine služila za smještaj carine.

Posebna je i palača Mazarovića u Luci, ali ona nije „na cesti“, pa u objektiv može samo jedan njen dio, i to onaj koji je odavno ruševina, jedva se drži i dabogda da nekom ne padne na glavu. I nju krasi grb spomenute obitelji, koje odavno nema, kao ni većine drugih kojima su palače pripadale – uglavnom izumrli, a neki i davno odselili pa više niko ni ne zna ima li negdje njihovih potomaka.

Tako bi se u Perastu mogao napraviti putopis samo od opisa palača, ali ko će to čitati... Zato ću, da ne dužim, spomenuti tek još poneku zanimljivost vezanu za njih. Tako je u palači Balović 1845. godine ljetovao Njegoš i navodno tu napisao pjesmu Paris i Helena ili Noć skuplja vijeka, na palači Šestokrilović i sad se vide puškarnice, kao i na nekim drugim, kula na palači Viskovića, sagrađena oko 1500. godine, i sad čuva top zaostao iz vremena kad je predstavljala najvažniju točku obrane grada, u palači Zmajević, poznatoj kao „Biskupija“, stolovala su dvojica biskupa, Andrija i Vicko, Zmajević, jakako, a tu se nalazila i jedna od najbogatijih knjižnica s ove strane Jadrana…

Nije da bi se o palačama mogla napisati knjiga nego je već napisana i baš je fino imati je uza se kao neku vrstu vodiča. Pa ko bi volio imati još puno podataka i slika, neka potraži knjigu, a ja bih se sad malo pozabavio peraškim crkvama.

Vjerojatno ni sami Peraštani ne znaju koliko ih ima, jer, uz najveće i najpoznatije, ima onih malih obiteljskih, a i nešto većih, ali odavno vjerojatno zauvijek zakapijanih. Razlog je poprilično prozaičan: gotovo sve crkve su katoličke, ukupno njih čak 17, a katolika je gotovo pa nestalo. Nekako se to desilo nabrzinu: u vrijeme najveće slave, u 18. stoljeću, gotovo svi stanovnici su bili katolici, po službenom iz 1910. godine tako se izjašnjavalo 305 od ukupno 410 stanovnika, većinu su predstavljali i u jogoslavenskom popisu iz 1961. godine, a danas ih, barem ako su Hrvati i katolici isto, službeno ima 29! U najkraćem: nekoliko puta više ih je kroz peraštansku povijest postalo slavno nego što ih danas ukupno ima. Samo Balovića je na tom popisu slavnih desetak, a ni Burovića, Zmajevića, Štukanovića, Viskovića, Grubaša, Mazarevića, Bana… nije mnogo manje. I tako sve do nedavnih vremena.

U gradu je broj 1 crkva svetog Nikole, smještena na glavnom trgu. Današnja crkva je podignuta 1616. godine na temeljima još starije, koja se spominje 1564. godine. Pored nje je zvonik visok 55 metara, napravljen prema nacrtu Mlečanina Giuseppea Beattija, za čiju je gradnju potrošeno 50.ooo dukata. Sat na zvoniku donesen je iz Venecije i postavljen 1730. godine.

Crkva je, u biti, istodobno i muzej, čiji su možda najznačajniji izložak stare orgulje: sačuvan je, naime, račun o njihovoj popravci iz 1699. godine. Tu je i bukadar slika velikog Tripa Kokolje, među kojima je i jedna nadaleko štovana, s naslovom ”Čuda Antuna Padovansko”, potom zbirke relikvija, mnogih od zlata ili pozlaćenih, zavjetnih darova, liturgijske odjeće… Ispred crkve, pak, biste trojice velikana: Matije Zmajevića (1680.-1735.), admirala pomorske flote Carske Rusije, Marka Martinovića (1669.-1716.), Zmajevićevog kolege koji je otišao i korak dalje, budući da je pomorskim vještinama učio pitomce Petra Velikog, i već spomenutog Tripa Kokolje (1661.-1713.). Dva pomorca i ratnika, jedan umjetnik – nije ni loše!

I sve to Peraštanima bî malo pa, uz staru, 1740. godine započeše graditi i novu crkvu. Gradili, gradili pa se umorili i nakon 60 godina obustavili radove. Kako oni tad ostaviše, tako stoji i danas.

Ja se samo pitam zašto su je i započeli kod velike crkve i još toliko drugih, lijepih, skladnih i sasvim dovoljnih za sve čemu crkve služe. Ali… Recimo, crkvu Gospe od Ružarija sa osmokutnim zvonikom na četiri etaže, jedinim takvim na Jadranu, smještenu na uzvisina iza naselja, dao je potkraj 17. stoljeća izgraditi barski nadbiskup (i pjesnik) Andrija Zmajević, koji je osmislio i kako će crkva izgledati. Razlog sasvim ljudski: crkva je ujedno i Zmajevićev mauzolej.

Crkvica svetog Marka, blizu palače Smekja, pravi je arhitektonski biser, pogotovo pročelje s pilastrima koji završavaju korintskim kapitelima. Iznad toga su grb s prikazom mletačkog lava s knjigom, natpis i mala, ali i lijepo izvedena rozeta, a iza crkve je zvonik. Na zabatu još uvijek stoje kipovi Uskrslog Krista, svetog Petra i svetog Marka. Petar drži ključeve, a Marko Evanđelje. I ova crkvica je ujedno mauzolej, i to još jednog barskog nadbiskupa, Matije Štukanovića. Sahranjeni su tu i neki drugi velikani; crkva je, naime, podignuta 1760. godine, ali je socijalistička vlast 1959. godine – nećete vjerovati – jednu takvu crkvicu-mauzolej preuredila u skladište jednog peraškog poduzeća!

crkvica

Crkvica Gospe od Karmena polako zarasta u bršljan

Crkvicu Gospe od Karmena, pak, polako, ali sigurno osvaja bršljan ili takva neka biljčica. Luneta iznad ulaza, ako je luneta, jer se od zelengrana ne vidi dobro, već je prekrivena, a na redu su pilastri. Pročelje joj je sličnom onom na crkvici svetog Marka, ali je na bočnoj strani zvonik „na preslicu“. Crkvica se nalazi uz kuću konzula Širovića, Martina (1856.-1905.), voditelja Carskog i Kraljevskog vicekonzulata Austrougraske, konzul u Baru u vrijeme Kneževine Crne Gore, čovjeka kojeg su - što je rijetkost - odlikovali i Austrijanci, i Turci, i Crnogorci.

Neke crkve fotografiram, ali ne znam o kojim se radi i kome su posvećene. Razlog vrlo jednostavan: ni na jednoj (osim one svetog Nikole) nikakve table, oznake, ničega. Prepuštene zaboravu i zubu vremena, čekaju svoj sudnji dan. Izuzetak je crkva Presvete Bogorodice, jedina pravoslavna, osim grobljanske kapele, u gradskom dijelu - tabla i putokaz za nju stoje i na rivi. I ona je dosta stara, izgrađena je 1757. godine, a današnji izgled u najvećoj mjeri je dobila prigodom obnove obavljene 1864. godine. Jednobrodna je, srednje veličine, ne previše različita od katoličkih, ali sa trostrukim zvonikom „na preslicu“. Porta uređena, vidi se da tu ima života. Uz crkvu palača Đuranovića, na njoj ploča s natpisom „Vječni spomen dobrotvora Đorđa Đuranovića“ te još jedna, da je kao Đorđev gost 1845. godine u kući boravio Njegoš. Da, da, njega već spomenuh, ali, iskreno, na kraju i meni ostade nejasno je li se to Njegoš namečio pa svako malo dolazio u Perast ili su palača Balovića i palača Đuranovića isto?! Valjda mi razjasni neko ko to zna.

pravoslavna crkva

Pravoslavna crkva Presvete Bogorodice

Gradićem lutam polako, bez žurbe, pa bilježim poprilično zanimljivih detalja: ispod jedne od palača, kroz lučno zasvođeni tunel, teče živa voda, zidovi nekih drugih napukli, kraj im je blizu, prolaz do jedne s lučnim ulazom i natpisom iznad njega zagrađen armaturom, jedna konoba nazvana je po Bronzama, na jednom prozoru nešto kao preparirane ribe boja žarkih kao na slikama Lazara Drljače, leteće ribe, rekli bi Ban i Giuliano, jedan dobro obučen prodaje priglavke, čarape i druge stvari od čiste runske vune, a drugi ocat i još koješta, sve po jedan euro. Boce poredane na zidić mogu slikati, njega jok. Do kraja gradića snimam još samo spomenik trojici neznanih boraca II. dalmatinske brigade – poginuli tu, 1944. godine, tu im podiglo spomenik.

Najstarija peraška crkva, posvećena svetom Križu, sagrađena je, pretpostavlja se, još u 9. stoljeću, a nalazila se na gornjem rubu grada, iznad posljednjih kuća. Danas se tu nalaze ostaci istoimene utvrde svetog Križa, nazvane tako upravo po crkvici koja joj je prethodila. I brdo ispod kojeg leže utrda i čitav gradić nosi ime po jednom svecu, svetom Iliji.

Duga bi bila priča o posljednjih pet-šest peraških stoljeća i o svima koji su se tu smjenjivali na vlasti: od Mlečana, preko ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. (1342.-1382.), Balšića, pa ponovno Mlečana. Slijede dugotrajne borbe protiv gusara pa protiv pokušaja osvajanja od strane Osmanlija, koji su 1624. godine opljačkali i zapalili grad, ali su im Peraštani 1654. godine vratili milo za drago, kada im je pobjedu došao čestitati hrvatski ban petar Zrinski. Kasnije će se tu mijenjati austrijska i Napoleonova vlast, i tako sve do Jugoslavije, one i one nakon nje. I eto ga danas u Crnoj Gori.

Utvrda je podignuta 1570. godine, a dodatno je ojačana i proširena nakon spomenutih bojeva protiv Osmanlija, čiji je teritorij okruživao gradić sa svih strana. Koristili su je i Napoleonovi vojnici, a i Austrijanci; napuštena je tek 1911. godine. Danas izgleda kao da su vojnici u njoj boravili prije 1000 godina: zapuštena, zarasla u grmlje, prljava. Kamen sa zidina na sve se strane ruši, u jedan gotovo zarasli zasvođeni prolaz neko je natrpao granje, vrata na ulazu su čvrsta kao da su napravljena od stiropora, a privezana su žicom. Ukratko: ponekad je nevjerojatno kako ljudi ne cijene ono što su im ostavili oni što su živjeli prije njih...

Sa utvrde se najbolje vide dva otočića bez kojih je Perast uzalud spominjati; naprosto bi bilo kakav tekst o gradiću, ako se ne spomenu otočići, bio besmislen.

sveti žoržo


Sveti Đorđe i Gospa od Škrpjela

Prvi se stoljećima zvao Sveti Juraj, po nekadašnjem zaštitniku Kotora, jer je otok dugo, sve do 1634. godine, spadao pod upravu tog grada, ali se sad taj naziv koristi samo u radovima vezanim za povijest – odavno mu je službeni naziv Sveti Đorđe. Na otoku se nalazi samostan katoličkog reda benediktinaca, sagrađen u 12. stoljeću, mada je u dobroj mjeri srušen u zemljotresu 1667. godine pa obnovljen, i staro mjesno groblje. Živih nema, i samostan je napušten. Kao kad jedna moja kolegica novinarka ode na groblje na kojem treba biti neko polaganje vijenaca, a promaši termin, pa zove s groblja: Hej, kad je ono s vijencima?! Evo me na groblju, al' nigdje žive duše!

Groblje je bilo aktivno do 1866. godine, a po njemu ga zovu i Otok mrtvih. Smatra se da se benediktinska crkva tu nalazila i u 9. stoljeću, ali od nje nije ostalo mnogo tragova. Ovaj što stoji sad Mlečani, Austrijanci i Francuzi su koristili kao utvrdu, jer se odatle najbolje može nadzirati morski tjesnac Verige. Ništa čudno što su prigodom kopanja grobova nalaženi još stariji, oni iz ilirskog i rimskog razdoblja.

S utvrde gledam otok, tajnovit i mračan, mada sav u čempresima – koliko li je tu litara suza proliveno???

Do otoka se ne može, mladići s barkom ne žele tamo voziti, spominju neko davno prokletstvo. Bit će red doći na ljeto pa otplivati, nije predaleko. Na drugi, što ga spomenuh na početku, otok Gospe od Škrpjela, voze, sve vukući za rukav kako bi zaradili pet eura. Jednom davno, davno, već sam bio na otoku...

Nekad je tu stajala samo hrid, po kojoj je otok i dobio ime – škrpjel je ustvari latinki scopulus oliti hrid. Narodna predaja kaže da je jedan iz roda Martešića, tijekom noćnog ribolova, na hridi našao Gospinu sliku, spasio je od valova i nakon toga čudesno ozdravio. To je Peraštane ponukalo da od hridi naprave otočić: kamen po kamen, ponekad, kažu, i olupina starog broda, i - eto otočića. Kakav Dubai, kakvi Kinezi! Drugi kažu da je pothvat poduzet i prvobitna kapela napravljena kao neka vrst pokore Gospi zbog ubojstva benediktinskog opata Pasqualija, 1535. godine. Kako god, otok je stalno lagano rastao, napravljena je 1630. godine nova, veća crkva. Pošto ju je zemljotres iz 1667. godine srušio, poduzeta je izgradnja današnje crkve, kojoj su kasnije, između 1720. i 1725. godine, dograđen prezbiterij s kupolom.

I ova crkva je sama po sebi muzej, još više pinakoteka. Oltarom, dakako, dominira slika Gospe od Škrpjela, djelo Lovre Marina Dobričevića, nastalo nekad krajem 15. stoljeća, a na zidovima i stropu je 68 slika Tripa Kokolje. Stoga je povjesničari umjetnosti često nazivaju „hrvatskom Sikstinom“. Ispred nje spomenik pjesniku Frani Alfireviću.

Službeni muzej je na katu. Tamo nema čega nema: starih umjetničkih slika i kipova, nadgrobnih ploča starijih od otoka i samostana, antičkih ćupova, oružja, čak i jedna prava škrinja s blagom: otvorena, puna love, to posjetitelji ubacuju novčanice, a ima ih iz čitavog svijeta.

škrinja sas blago

Škrinja s blagom

Preko puta crkve je takozvana Pomirbena dvorana. Ako se, recimo, posvađaš s djevojkom baš na otoku i ti odeš pogledati muzej, a ona, zamišljena i tužna, čeka na molu, zamišljena, zagledana u daljinu, trebaš je samo nagovoriti da uđe u dvoranu i pomirenje je neminovno. Čisto da se zna :-)

Gospa Peraška se obilježava 22. srpnja. Fašinada, tako to ovdje zovu. Na taj je datum 1452. godine počelo nasipanje hridi i gradnja otoka. Eto, i otoci ponekad imaju rođendan! Svake godine se prema otoku uputi kolona barki na vesla, okićenih zelenilom, svezanih jedna za drugu, punih ljudi, odraslih, jer su Peraštani čuvali potomstvo od Osmanlija, ali i pune kamenja. Pjevaju se posebne pjesme, peraške bugarštice, a kamenje se istresa oko otoka. Takve procesije sigurno nigdje na svijetu ni...

Na kraju ostaje samo jedno pitanje: ako se trend nestajanja ovdašnjih katolika nastavi, ako ode i ono malo što ih je ostalo, ko će voziti barke, ko će pjevati bugarštice, ko će nasipati otok???

bljesak.info

Sledeća >

Prijava





Nemate nalog? Napravite nalog

Sindikacija

Sindikacija
RSS 0.91
RSS 1.0
RSS 2.0
Posetioci: 2631552
ETNA