Prvi Roćkov košmar
Kada je došlo vreme da naš mali junak (zvaćemo ga Roćko) izađe iz majčinog stomaka, desilo se
nešto zaista neverovatno - plod se, izgleda, nečega uplašio. Dugo su se
doktori i babice rvali sa neposlušnim novorođenčetom, čije je ponašanje ličilo
na svesno odbijanje da izađe napolјe. Babici je čak palo na pamet da pokušaju
nečim da ga navabe, ali je ta mogućnost, posle početnog entuzijazma, brzo
odbačena, kao nemoguća za realizaciju. Promućurna babica setila se
primera od pre nekoliko godina, kada je jedno novorođenče tako izvučeno napolјe
mirisom kuvanog kukuruza, kojeg je njegova majka tamanila u trudnoći pa ga je
dečačić zavoleo i pre svoga rođenja. Plan nije uspeo jer je na pitanje šta je
najviše volela da radi u trudnoći Roćkova majka
odgovorila “da čitam”, a knjigu je, u ovim našim gudurama, mnogo teže
maksuz pronaći od kuvanog kukuruza. I da se u sali za porođaj neka i našla, šta
bi radili s njom?
Muke Roćkove majke
potrajale su nekoliko sati, da bi novorođenče na kraju ipak nekako promolio
svoju glavu napolјe - ličilo je, u tom času, na one kočoperne kupače što se,
poslednjih dana leta, silno zatrče ka vodi, dođu do obale, pomoče palac na nozi
i još brže se vrate odakle su došli. Pozivajući se na uspomene iz
najranijeg perioda svoga života, sâm Roćko je, desetak godina kasnije ,
preneraženom drugaru (koji mu nije verovao ni reč!) uz kafu i rakijicu ispričao
veoma čudnu priču: seća se, naime, beskrajnog straha koji je prethodio
napuštanju uterusa. Bilo mu je, kleo se, nekako sigurno i izvesno, mada
ne i uvek prijatno unutra, i nije mu se išlo u susret bezgraničnom
broju nepoznatih mogućnosti. Čudne i hladne niti zebnje premrežile
su mu celo telo, sa približavanjem neminovnog izlaska stud se umnogostručavala.
Kada ga je od bleštave svetlosti delilo jedva nekoliko milimetara,
poželeo je da urla. To je i učinio, čim mu je glava izašla napolje -vrištao
je dugo, otimao se, bacakao i naposletku smirio, zaspao i
usnio svoj prvi zemalјski san. Sna se sećao celoga života, do u detalјe,
najverovatnije zbog toga što je na trenutke bio čak i užasavajući.
Odmah mu je predočeno (u tom snu) da će život provesti u nekoj egzotičnoj, gotovo zastrašujućoj zemlјi. Ljudi u toj državi zanosili su se raznim iluzijama, a neke od najbizarnijih su bile: prenaglašena želјa za lepim vaspitanjem, isticanje potrebe za društvenom odgovornošću, tj., po naški rečeno - postojanje stalne brige jednih o drugima, a ono što je bilo na granici užasa svakako je bezuslovni izostanak sočnih psovki. One koje su se koristile nisu vredne pomena, jer u njima nema neophodnih pojačivača kao što su pridevi “krvav”, “bolestan”, “usran”, “škrbav”, “upišan” i “nepokretan”, dok su složeniji, maštovitiji oblici (poput psovanja epileptičnog oca na gubavoj majci i slično) tamo nezamislivi. Ubistava nakon žestokih i krvavih masovnih tuča nije bilo; preki pogledi nisu pokretali refleks za čakiju pod rebra; bezbednosne i kriminogene strukture ne samo da nisu bile izmešane nego se tačno znalo ko gde pripada. U redu, možda se, tu i tamo, dešavalo poneko ubistvo, ali ih je bilo tako malo da nisu vredna pomena (dva čoveka se pokoškaju oko nečega, jedan gurne drugog, ovaj padne potilјkom na ivicu stepenika - to se kod nas više računa kao sitna čarka koja se blago otela kontroli, nesrećan slučaj) .
Osim što su razmišlјali čudno i verovali u nemoguće, ti lјudi su i živeli načinom teško pojmlјivim. Činilo se da im je ceo sistem postavlјen naglavačke. Evo i primera: bez obzira na to što su od nekoga fizički jači, bogatiji ili sa bolјom pozicijom u društvu, pokušavali su, u svakoj prilici, da uvažavaju integritet njegove ličnosti. Nisu ismevali siromašne, premlaćivali sićušne i slabe, niti su imali nagon ka uništavanju javne imovine- naprotiv, izgledalo je kao da im je čak i stalo da ona bude u što bolјem i reprezentativnijem stanju. Gotovo nikada nisu bili zluradi, cinični i sarkastični, što nam umnogome objašnjava i slabu razvijenost i očajnu reputaciju njihovog humora, naročito kada se uporedi sa našim (a koji bi pa imao šanse?). Bili su uredni, redovno su se kupali (kada se kaže “redovno” misli se, bukvalno - svaki dan, makar po jednom, a za toplijeg vakta i dvokratno!). Prema deci su bili krajnje pažlјivi, onaj koji bi svoga potomka životnim lekcijama podučavao pomoću pedagoških (i neophodnih, složićemo se!) intenzivnijih bubotaka brzo bi bio sklonjen od mladunčeta i procesuiran na nekim posebnim mestima, unutar ustanova sistema. Ne samo da su bili specifični u vezi sa decom, oni su čak i žene tretirali kao potpuno ravnopravne članove društva! Žena je tamo, kao i muškarac, mogla imati dobro plaćen posao, nije morala da pita ni za kakve dozvole, oblačila se kako je želela i išla kuda joj srce ište, što je, na kraju, dovelo do potpune dekadencije i erozije bogomdanog poretka, svima znanog još od vremena Adama i Eve. Imali su, u toj zastrašujućoj zemlјi, obrazovne i vaspitne institucije koje nisu počivale na represiji. Čak je i uticaj črnorizaca bio zanemarlјiv, što našem čoveku lako pojašnjava duhovnu bedu u koju stado bez svojih pastira lako zapada (možda je u vezi sa ovim i podatak da njihovi črnorisci, u poređenju sa našima, poseduju smehotresno zastarela vozila, a usput žive u nastambama što su, ako ih izložimo komparaciji sa dvorima naših sveštenih lica, pustinjske kelije).
U takvu zemlјu, u svom prvom snu, trebalo je da
zakorači kukavni mali Roćko. Košmar je bio neizbežan. Već tokom sna
počeo je arlaukati, glasnije i užasnutije nego kada se prestravio
izlaska iz materice. Dodao je, tek da raspon emotivnih naboja obogati, i malo
tužnog, gotovo vučjeg zavijanja. Tukao se u sićušna i slabašna prsa svojim
minijaturnim ručicama, a u pauzama očajničkog busanja hvatao se za
glavu i teško uzdisao. Jedna sestra iz porodilišta je to primetila i prišla da
ga primiri. Tada je, verovatno, Roćko napustio predele svoga prvoga sna i vratio se nazad, u naručje umirujućoj javi. Prema sopstvenim
tvrdnjama, od momenta kada je prvi put udahnuo vazduh, Ročko je znao da je obdaren
supermoćima i predodređen za velike i značajne stvari, pa je, osim nepogrešive
memorije, imao odličan vid, sluh i njuh. Zahvalјujući tome, jasno
je iznad sebe razaznavao umilno lice brkate
sestre, čiji je jak duvanski zadah ublažavala samo bombonica koju
je istrajno premetala među zubima. Kada ga je ta žena uzela u naručje, Roćko je
osetio topao talas umirujuće i predivne duvanske ape.
“Hvala bogu, sve je u redu”, prošlo je kroz njegovu malenu glavu.
“Neću živeti u onoj groznoj zemlјi iz sna”.
To ga je sasvim umirilo. Još kada ga
je sestra svojom nežnom rukom (što se osećala po jodu, zavojima, a
možda malo i znoju dežurnog lekara) pomazila preko već pomalo
uleplјene kosice nije mogao da se obuzda - počeo je
razdragano gugutati, smejati se i veselo pozdravlјati
pitoreskni prizor u kom je uživao svim svojim malim, a već tako velikim
srcem - memlјivi i odavno neokrečeni zidovi porodilišta, iz kojih se malter
krunio kao kukuruz u snažnim gorštačkim šakama; tek porođenje žene što
nemoćno, ječeći, leže po hodnicima, nehajno razbacane poput
novinske remintende da brinu same o sebi; gust duvanski dim što je od
prvog sprata načinio neprobojan zabran i aerobnu opasnost čak i po pluća
najzdravijeg vatrogasca; grubi i pijani muški glasovi spolјa, pomešani sa
tek ponekom serijom rafala iz automatskog oružja, svedočanstvo o tome koliko
novopečeni ponosni očevi žele da vide svoje potomke; težak vonj jeftine brlјe i
duvanske krdže iz sobe u kojoj se, prepričavajući masne šale, kikoću
doktori i sestre; sitno smeće po uglovima hodnika, dokaz da ovde borave
lјudi, a ne mašine; slaba i žmirkava svetlost žućkastih sijalica,
neuredno poslaganih da vise sa plafona i ne osvetlјavaju svaki detalј, jer nije
baš sve ni za gledanje…”E, to je porodilište, ako se ovde ne spremim za onaj
pravi život, nigde neću”, pomislio je tek rođeni Roćko, radostan do granica
euforije.
(Ova apsolutno izmišljena hiperbolčina je pokušaj skromnog doprinosa raspravi o padu prosvetiteljstva i "trijumfu praznoglavog iracionalizma". Obavezno pročitati izvanredan TEKST na sličnu temu).