Početna stranica arrow Srećno, Kekec arrow Skadar - mjesto za one koji pričaju o multikulturalnosti

Skadar - mjesto za one koji pričaju o multikulturalnosti

Vrednovanje: ONONONONON / 2
Loše Najbolje 
Autor Milo Jukić
28. 03. 2017.



Rozafa

Možete li zamisliti grad sa više od 100.000 stanovnika bez ijednog semafora? Ne možete? E, pa otiđite u Skadar i vidjet ćete da je i to moguće! Ni putokaza gotovo da nema pa je jedini način „siguran“ za povratak pamtiti kuda se došlo.

Iz sela Zusi, nekoliko kilometara prije ulaza u Skadar, već se pomalo naziru obrisi skadarske utvrde Rozafa. Dvije su zanimljive stvari u Zusiju: jedna je neka vrsta kopije utvrde na vrhu brda iznad ceste, napravljene u sklopu velikog restorana i pansiona, a druga otočić na Bojani, na kojem je također podignut restoran; do restorana se može samo pješice, i to ne bilo kako nego uskim metalno-drvenim mostom.

Na Rozafu se ne penjem, ali je snimam iz svih kutova i sa svih strana. Nevjerojatno lijepa utvrda, na koju bi, kad se znaju svi njeni sadržaji, trebalo potrošiti barem čitav jedan dan, a toliko vremena ipak nemam. Izdaleka izgleda nalik maketi: kao da su se nebeska dječurlija zaigrala pa slagala kockice na kupi povisokog brda.

Rozafa, to je ona vjerna ljuba jednog od trojice braće iz narodnih pjesama što je uzidana u utvrdu, a bijela voda koja izvire u tvrđavi je, jasno, njeno mlijeko. Zbog toga još i danas mnogi mladi, nakon što se vjenčaju, prošeću do utvrde, jer je korist dvostruka: em Rozafino mlijeko jamči plodnost, em se naprave odlične fotografije. Kažem narodnih pjesama, a jedna je, ali u dvije verzije, jer je Rozafa ista ona Gojkovica opjevana u Zidanju Skadra na Bojani.

Ispod utvrde je crkva Gospe Skadarske ili Gospe od Dobrog Savjeta, poznato hodočastilište ovdašnjih i katolika sa šireg područja. Na pročelju crkve se nalazi mozaik Gospe s Isusom izrađen prema slici koja je nekad bila ovdje, a danas se nalazi u crkvi u talijanskom gradiću Gennezano. Prema narodnoj predaji, slika je bila naslikana na zidu stare crkve, a 1467. godine se, nakon što je ovom kraju zaprijetila pogibelj od osmanlijske vojske, odvojila od zida i sama, zrakom, krenula ka Italiji. Danas je Gennezano svjetski poznato hodočastilište Gospe od Dobrog Savjeta, tu nerijetko dođu i rimski pape, a ne zaostaje ni Skadar, budući da je 25.IV.1993. godine ovdje boravio papa Ivan Pavao II., na što podsjeća spomen-ploča pored ulaza u crkvu.

Crkva modernistički uređena, sa dvije pobočne lađe, puna svijetlih bijelih ploha, s tek nešto slika, uključujući i veliku oltarnu, prvu od svih koje sam vidio a da na njoj nema ni Gospe ni Isusa ni uopće ijednog lika. Na jednom od vanjskih zidova himna Skadarskoj Gospi „Zojës së Kalasë“, a oko crkve prostrano svetište sa čudotvornim Gospinim kipom. Ne znam treba li uopće spominjati ili se podrazumijeva da su revni sljedbenici Envera Hodže prije više desetljeća srušili srkvu i uništili čitavo svetište u toj prvoj službeno proglašenoj ateističkoj državi na svijetu, a novac za obnovu osigurao je jedan naš čovjek, rimski doktor civilnog i kanonskog prava, zadarski Arbanas Simeone Duca, velika faca u Vatikanu, među ostalim i dugogodišnji tajnik vatikanskog Tajnog arhiva te protonotar Svete Stolice.

Od crkve ću uskim putom ispod Rozafe, ka znamenitoj Olovnoj džamiji. Na brdu ispod utvrde su u holivudskom stilu poredana ogromna bijela slova na crvenoj podlozi na kojima piše SHQIPTARIA s dvoglavim albanskim orlom na kraju.

Olovnu džamiju zatječem do pasa u vodi. Nadošle Bojana i Drim i potopile je pa bi bilo uzalud i da je otključana, jer se s „obale“ ne može ni do ulaza. Jedna je od monumentalnijih na ovim prostorima, s jednom velikom i čak 20 malih kupola iznad glavnog ulaza i središnjeg dijela, a još pet ih je oko velike kupole. Olovnom je zovu jer je, po predaji, novac za njenu gradnju namaknut topljenjem i prodajom olova, nekad strateški najvažnijeg ratnog materijala.

Na suhom je ostalo samo desetak očito stoljećima starih nišana; djeluju iznenađeni i zbunjeni kako mojim dolaskom, tako, još više, što im je džamija u vodi. Malo dalje ruševine neke obujmom povelike građevine sa zaštitnim zidovima. Sudeći po ponekom kamenom odbitku nalik na nišan, a i po jednom dijelu koji sliči temelju munare, bit će da se tu nalazila još jedna džamija, ali o tome mogu samo nagađati. E, sad, dvije džamije u pedesetak metara, to nema puno logike.

Pravim još jedan krug oko Rozafe i za desetak minuta sam u Skadru. Parkinga, privatnih, malih, lako je naći takoreći u centru, mogu i eura dok ne dođem do leka, mada nešto sitnog albanskog novca otprije imam u džepu.

Grad je pravi mravinjak, pogotovo s obzirom na već rečeno, da semafora nema pa tako ni pješačkih prijelaza, ali je lako vidljivo da se vozači trude paziti na pješake, što pješaci poprilično iskorištavaju pa, vidim ne jednom, posred srijede zapucaju s jednog na drugi kraj kružnog toka. Suprotno predrasudama koje još uvijek vladaju u našim krajevima kad je riječ o Albaniji, u svemu drugom Skadar je moderan grad, u mnogo čemu nimalo nefunkcionalniji ili ružniji od drugih europskih gradova njegove veličine. Posebnost je ponajprije i ponajviše vidljiva kroz, ponekad doduše nesretan i nespretan, spoj starog i novog, ali taj spoj ipak ima svojih čari i to je ono po čemu je Skadar, kao i drugi albanski gradovi, ipak drugačiji. Središte grada nije u potpunosti ostalo pošteđeno novovjekih arhitektonskih pothvata pa se, gotovo jedna do druge, mogu vidjeti ruševne stare zgrade i hoteli sa pet zvjezdica ili stambene zgrade sa desetak katova, ali to ipak nije izraženo toliko da bi uništilo šmek starog Skadra kakvog poznaju oni koji su ovdje dolazili prije dvadesetak i više godine.

Ispred fakulteta i škola, kao i inače, na ulicama, mnogo mladog svijeta; nije ni čudno, zna se da je Albanija, kad je u pitanju dob stanovništvo, najmlađa od svih europskih država. Ispred Rektorata Sveučilišta „Luigy Gurakuqi“ posvemašnji mir, a pored ulaza na Ekonomski fakultet velika zastava Freedom First 1956.-2016. - Albanci se, očito, trude biti u europskim stremljenjima i tokovima. Studenata nigdje ispred Fakulteta za prirodne znanosti, a ispred ulaza u gradsku knjižnicu „Marin Barleti“ svega nekoliko prolaznika. Zgrada kazališta „Migjeni“, najvećeg u Albaniji, obnavlja se, barem tako kaže tabla ispred ulaza, mada se ni po čemu ne vidi ni da se nešto radi ni da je nešto potrebno raditi. Smio bih se kladiti da su radovi završeni, a tabla ostala. Na travnjaku pored kazališne zgrade mramorni spomenik Miloshu Gjergju Nikolli - naziv kazališta je, ustvari, akronim od po prva dva slova njegovih imena i prezimena.

Majka tereza
S Majkom Terezom

Da ne zaboravim, ako koga zanima: Marin Barleti je poznati skadarski književnik i povijesničar iz 15. stoljeća, humanistički opredijeljen, inače katolički svećenik i poznati teolog toga doba, borac protiv Osmanlija koji je na kraju pred njima morao bježati u Italiju, gdje je, u Padovi, i umro 1513. godine. Luigy Gurakuqi je također bio pisac s talijanskim obrazovanjem, a on je i albanski jezik „ugurao“ u latinsko pismo, ali je još poznatiji kao jedan od najistaknutijih boraca za albansku stvar s početka 20. stoljeća, kada je izvojevana višestoljetna bitka za neovisnost Albanije. Kada je Ahmet Zogu uspio obnoviti svoj režim, Gurakuqi, kao i Barleti pola tisućljeća prije, bježi u Italiju, gdje su ga Zoguovi pristaše našli i ubili. Milosh Gjergji Nikolla je posebna priča: radi se, ustvari, o skadarskom Srbinu Milošu Nikoliću, dramskom piscu i pjesniku. Njega nisu napali ni Osmanlije ni Zogu nego tuberkuloza, a i on je, pokušavajući se oduprijeti tada vrlo opakoj bolesti, otišao u Italiju. Nije uspio pa je i on, kao i prethodna dvojica, svoj mladi život – umro je u 27. godini – završio u Torre Pelliceu blizu Torina 1938. godine.

Skadar je pun svakovrsnih spomenika. Prostorno najveći je onaj na Trgu demokracije, jednom od kružnih tokova u središtu grada. Trgom inače dominira trokatnica Radiopostaje Skadar sa džinovskom reklamom Vodafonea. Nikad neću shvatiti te modernističke ideje za spomenike: desetak cjevčuga različite visine, oko njih umramorena fontana, a okolo postamenti nalik spomen-pločama. Dok prilazim, siguran sam da su na postamentima natpisi, imena, datumi, ali jok, nema ničega, samo prazne ploče. Iz jednog kuta cjevčuge su se poravnale s dvjema munarama bijele džamije iza trga i zvonikom pravoslavne crkve između njih. Lijevo od lijeve munare još i bijela kula, sasvim nalik onim u romantičarski intoniranim stripovima o srednjovjekovnim europskim vitezovima, a između trga s jedne i munara, tornja i kule s druge strane još jedna ruševina bez krova. I kulu i munare ću malo kasnije fotografirati kroz prazne prozorske otvore ruševine.

Preko puta zgrade s bannerom na kojem piše „Studentski život“, ma što to moglo značiti, kamena spomen-česma s kamenom saksijom na „krovu“. Nedaleko od petozvjezdičnog Grand hotel „Europa“ još dva spomenika: jedan modernistički, dvadeset visokih metalnih lopti nalik na ogromne metalizirane cvjetove prezrelog maslačka kojeg vjetar samo što nije opuhao, a drugi realistički: između redova nevena smjestila se mlada, stasita djevojka. U desnoj ruci joj plitka poklopljena posuda, vidjeh takve kod grnčara Ohrana u Liješevi kod Visokog, crepulja je zovu, a u lijevoj vrč. Kipar je uhvatio u pola koraka, a ona kao da kaže: Ma mene si naš'o vajat'?! E, da mi nije ove crepulje i vrča, sad bih ja tebi pokazala...


Barem ja joj takvo nešto vidjeh u pogledu. Blizu zgrade gradske uprave, najmirnije od nekoliko povelikih pješačkih zona u gradu, spomenik podignut skadarskim borcima protiv komunizma: antikomunist (kako doslovno piše na spomeniku) je zazidan, iz zida mu viri samo glava, a mrtvi pogled sve govori. Enver Hodža je ipak bio jedan od najgorih. Nije čudo što se antikomunistički spomenik nalazi upravo u Skadru, jer je ovdje bilo sjedište pobune protiv Hodžinog režima. U travi ispred nekog luksuznog restorana još jedna brončana djevojka, sušta suprotnost onoj ispred hotela „Europa“: sjela na klupu i čita knjigu, sva izvan vremena i realnosti, odsutna, malo čak i pogubljena. Slikam se i s njom, šta ću, divna je takva kakva je. Pa onda partizanski spomenik blizu preeeekrasne zgrade Gimnazije „28. nëntori“: grafita nema samo na izduženom dijelu, nekoj vrsti betonskog jarbola, i to samo zato što bi, da bi se nacrtali, trebalo postaviti skelu. Malo dalje spomenik Hasan Riza-paši, generalu osmanlijske vojske, zapovjedniku obrane Skadra u vrijeme kad su ga opsjedali (i na kraju zauzeli) Crnogorci, 1913. godine. Uzalud su ginuli, malo kasnije je Skadar vraćen Albaniji, a Hasanove riječi „Skadar je naša sudbina ili naš grob, ali nije naša sramota“ ukoračile su u povijest. Ubili ga malo prije pada Skadra, i to dvojica Albanaca, robova njegovog sudruga Esad-paše. Njegovo ime nosi i tursko-albanska škola u Skadru. Pa onda spomenik Luigjiju Gurakuqiju, patriotu, kako mu stoji iznad imena. Spomenik je na jednom od pokrajnjih trgova, a stoji na travnatom otoku, oivičenom sa dvadestak zastava s dvoglavim orlovima. Luigj zabio ruku u džep i nijemo promatra prolaznike. Onda spomenik Majci Terezi: ruke prekrižila na prsima, starački pognuta, a umjetnik je izraz njenog lica pogodio do kraja, do srži, pa Svetica izgleda kao da je živa. I zabrinuta za svakog siromaha i patnika na vascijelom dunjaluku. Nije onda čudo što su joj noge zatrpane cvijećem koje, vidim, donose obični ljudi, oni kojim je valjda pomogla svojim svetačkim zagovorom. Ne bez razloga, posljednji ostavljam još jedan partizanski spomenik: nabilo se destak njih s puščetinama i puščicama, namrgođeni i umorni jer su upravo oslobodili Skadar, ako je danas 29.XI.1944. godine. Ne, nema veze s našim nekadašnjim Danom Republike, prosto se, eto desilo na isti datum. Spomenik kao spomenik, ali ga ostavljam posljednjeg zbog mjesta: nalazi se, naime, u zadnjem dijelu harema, desetak metara od zida džamije Ebu -Bekër. U prvoj ateističkoj zemlji svijeta i to je moguće.

Građevine koje, uz već spomenute novoizgrađene hotele, dominiraju Skadrom upravo su one vjerske. Evo, počet ću od spomenute džamije: ako se za neku građevinu može reći da je velebna, onda je to ona. To je ona bijela, čiji minareti se vide s Trga demokracije, ali i iz gotovo svakog dijela Skadra. Čim se prođe kapija, dočekat će vas veliki vodoskok. Na zidu ploča na kojoj piše da ju je izgradila porodica Al-Zamil, a ispod i ime šeika Zamila Al-Abdullah Zamila te dvije godine: 1416. i 1995. Pretpostavljam da je prva godina gradnje, a druga godina obnove, a s obzirom na već spomenutu Hodžinu proklamaciju o eteističkoj državi, dabogda da je ikako stajala uspravno. Otvorena je, a unutra samo jedan klanjač. Dok snimam, za mnom na pomalo nepristojnom odstojanju hoda neki nervozni bradonja, gledajući me poprilično mrko. Kao da bi mi nešto rekao, ali...

Još veća od Ebu -Bekër džamije je druga, žuta, malo izvan najstrožeg centra, uz koju se, kaže tabla, nalazi i sjedište Skadarskog muftijstva. Na oglasnoj ploči satnica ezana i sabah namaza, a podalje od ulaza ulična „prodavaonica“ kalendara s islamskim motivima, poredanih na ogradi i po asfaltu. Munare nadvisuju okolne višekatnice, a da bi se izbrojale kupole s raznih strana džamijskog krova, trebalo bi potrošiti barem sat vremena. Nova, ali zaključana.

Već po likovima koje sam dosad spomenuo, jasno je da džamije nisu jedine bogomolje u gradu. Naprotiv, koliko god su velebne dvije spomenute ništa manje takve nisu ni pravoslavna i katolička crkva, a kad mi, dok ih obilazim, na um padne takoreći svakodnevno naglašavanje odavno lažne multikulturalnosti našeg Sarajeva, mogu se samo nasmijati. Kiselo, jer bi oni koji pričaju takve ishlapjele priče trebali doći u Skadar i vidjeti kako se stvarno živi zajedno.

pravoslavna crkva
Pravoslavna crkva

No, dobro, umjesto priče o politici, jer to je kod nas politika, a ovdje nije, obići ću i crkve. Ima prilično mjesta gdje se minareti i tornjevi obiju crkvi mogu vidjeti zajedno, ali kad se dođe blizu njih, ne vidi se ništa drugo, eto, toliko su velike. Pravoslavna crkva s pročelja ima tri kupole i očito je nedavno obnovljena, budući da na jesenskom suncu baš sja, bez ijedne ogrebotine ili ožiljka od starih vremena. Iznad ulaza modernistička rozeta koja se ipak lijepo uklapa u bizantski stil. Od okolnih građevina kupole nadvisuje samo od crkve odvojeni zvonik. Slično je i s katoličkom crkvom svetog Franje, stotinjak metara dalje: okružena je masivnim zgradama pa je ne mogu fotografirati kako bi trebalo, a ispred je još i veliki parking na kojem, da se ubiješ, nema nijednog mjesta; štoviše, jedva se može proći i pješice. Visoko iznad ulaza, tamo gdje na većini crkvi stoji križ, ovdje je Isusov kip: raširio ruke i dočekuje svakoga ko Mu želi prići. Ako sam dobro razumio, uz crkvu je franjevački samostan. Pročitah nekad negdje da je crkva 1967. godine pretvorena u kino, a samostan najprije u zatvor, a onda u dječji vrtić. Nije daleko ni do katedrale svetog Stjepana Prvomučenika, u isto vrijeme pretvorene u sportsku dvoranu, a tako nekako je – ako nisu srušeni, što je zadesilo najveći broj vjerskih objekata - prošle mnoge bogomolje. Eto, pa neka još neko kaže kako ne treba graditi vjerske objekte, a mogu – bar kad je na čelu zemlje neko kao Enver Hodža – poslužiti za sve i svašta.

Ima Skadar i svoje „tamnije“ detalje. Recimo, prodavci koji robu poredaju na ulici, a ima ih na sve strane. Odjevni predmeti su izloženi na stolovima postavljenim na pločniku ili čak na ulici, a nerijetko je roba i na asfaltu ili u prtljažniku automobila. Jedan sjedobradi istresao orahe na najlon prostrt na pločniku, pored oraha vaga, i čeka mušterije. Nije malo ni onih koji, često vozeći improvizirana kolica, obilaze kontejnere i kupe sve za što misle da bi im moglo poslužiti. Davno započete, a nikad dovršene zgrade djeluju sablasno. U mnogim starijim dijelovima grada u oči bodu žice električnih vodova toliko gusto isprepletene da se u „normalnom svijetu“ sigurno ne bi našao električar koji bi se usudio i taknuti ih, a kamoli ih pokušati raspetljati. Razlog je jednostavan: to područje je zakonski uređeno, ali se zakon slabo provodi, redukcije struje su vrlo česte, a mnogi se „snalaze“ tako što kupe kabel i ilegalno priključe struju. Iz kafića, ali i iz mnogih prodavaonica, glazba trešti tako jako da se samo mogu zapitati kako se prodavci i kupci uopće uspiju sporazumjeti.

koke-cekadu
Koke strpljivo čekaju da vlasnik rezervira aranžman na Mallorcu

Ima i bezbroj drugih zanimljivih detalja. Naprimjer, starac s kečom, tradicionalnom albanskom kapom, zasjeo ispred turističke agencije i ne mrda. I da je samo to, nego je neko, kad kasnije ponovno naiđem tom ulicom, pored ulaza spustio desetak kokoški. Dok on rezervira, recimo, aranžman na Mallorci, koke će strpljivo sačekati; moraju jer su im noge povezane konopcima. Najednom od pokrajnjih trgova obilježava se 60. godišnjica revolucije u Mađarskoj, a organizira je mađarski konzulat. Ima i „pravih“ gostiju, a nije malo ni namjernika, valjda nakon službenog dijela bude kakav domjenak na kojem će se moći popiti i pojesti. U blizini su i umirovljenici; igraju šaha i čekaju kraj proslave. Na mnogim mjestima murali i grafiti, ali svi nekako isprani, kao da su sprejevi u Albaniji nekvalitetni. Ulični svirač traži da spustim koji lek na karton ispred njega pa ću imati i glazbu i sliku, drugačije ne može. S nekog restorana izgrađenog u stilu rimskog foruma prolaznike gleda neka mlađahna folk zvijezda, a iznad glave joj, bit će, naziv najnovijeg albuma „Shtatë ditë“ oliti „Sedam dana“. Dvije dugonoge tinejdžerke zavodljivo se smiješe, zahvaljuju na fotografiranju i na kraju, kad će skrenuti iz ugla zgrade, zavjerenički mašu. Ispred hotela „Colosseo“ nešto se čeka, odreda mladi svijet.

Ogledam se u portalu hotel „Europa“ pa ću napraviti stanku, a najbolje mjesto za to je Pjaca na Kol Idromeno ulici, neka vrsta kopije venecijanskog Trga svetog Marka, glavna pješačka zona u gradu. Nekako je preživjela Hodžino vrijeme, a zna se da neka slična mjesta u gradu, poput znamenite Baščaršije, srušene prije nekoliko desetljeća, nisu. Dosad sam mislio da samo u Zagrebu ne znaju da burek može biti samo s mesom, ali sad vidim da je tako i u Skadru: burek se nudi na sve strane, ali sa špinatom, s jogurtom i takvim stvarima. Mesa u albanskom bureku nigdje!

Za kraj ostavljam jednu malu poslasticu: Historijski muzej. Ne može se baš reći da je ambijent ulice u kojoj je smješten pravi, ali se sve zaboravi čim se uđe ispod lučne kapije. Muzej se nalazi u tradicionalnoj, starinskoj kući iz osmanskog vakta, projektiranoj prilično neobično i teško za opisati. Znam da unutra ima svega, ali znam i to da bi mi bilo previše, budući da se u prostranom dvorištu nalazi nekoliko desetaka prekrasnih, uglavnom rimskih arheoloških artefakata. Usred dvorišta i nekoliko starih bunara, donesenih tu ko zna odakle, ali svakako negdje iz skadarske okolice, jer je Skadar je ipak osnovan u 3. stoljeću prije nove ere. Na kraju, i samo ime Skadar, odnosno Shkodër, dolazi od latinskog izraza scutarii, što bi trebalo značiti zaštitnici, a odnosi se na rimsku legiju koja je zauzela ovaj kraj. I nije u pitanju samo ljepota odabranih eksponata nego i način kako su i gdje postavljeni, pa neki, primjerice, vire iz bršljana koji prekriva dvorišne zidove. Svaka čast onima koji su sve ovo osmislili!

osmatračnica
Pogled sa Hodžine osmatračnice

Iz Skadra odlazim istim putem kojim sam i došao, ali neću odmah iz Albanije. Pri dolasku sam na dominantnom brdašcu primijetio neku ruševinu pa želim vidjeti i o čemu se radi. Parkiram ispod brda pa ću dalje pješice, a usput snimam svinje koje slobodno pasu u šljiviku blizu prvih kuća. U vododerinama puta koji vodi ka utvrdi vidim, pak, komadićke pretpovijesne keramike, ali od toga sada ništa, ono na brdu je ipak iz malo novijeg vremena. Nekoliko stotina metara ispod ruševine u jednom je stablu nevješto izrezbaren meni neprepoznatljiv lik, a iznad njega drveni križ okićen cvijećem. Ruševina je obzidana kamenom, a unutra nema ničega osim oronulih zidova i gomila šuta. Naknadno ću saznati da se tu desetljećima nalazio jedan od centara Hodžine tajne policije i da je s tog mjesta nadgledano granično područje prema bivšoj nam domovini, ali i isljeđivani svi oni sumnjivci čijim je hapšenjem policija pravdala svoje djelovanje. Otud valjda i onaj križ – bit će da su neki pokušaj ilegalnog prelaska granice ili kakvu drugu tako tešku pogrešku platili životima.

Policijska utvrda sada ne služi ničemu, zidovi su popucali, a neko se od mještana dosjetio pa je na sunčanoj strani brda naredao košnice s pčelama. Kroz zjapeće otvore utvrde snimam plodnu dolinu – vide se i Drim i Bojana, Jadran je svega dvadesetak kilometara dalje, a i dobar dio plodnog polja je u ovo doba godine pod vodom. Ako se zaboravi ono iza mojih leđa, slika je prekrasna, a s takvom jednom sam i želio zatvoriti putopis iz Skadra, do sljedećeg viđenja…

bljesak.info

< Prethodna Sledeća >

Prijava





Nemate nalog? Napravite nalog

Sindikacija

Sindikacija
RSS 0.91
RSS 1.0
RSS 2.0
Posetioci: 2711857
ETNA