Gubitak
Čekajući kišu.
Bolesna od blizine.
Okupana u bosiljku.
Ćutim se.
Daleko je još Preobraženje.
Nema toga što nisam pretresla, zakrpila, odbacila.
Tamne mi misli ko dlan od oraha.
Ćutim se.
Zabranjena noć puzi uz vrata.
Negde, uz obalu, uzdah, raspasan od čekanja.
Umire jedan čempres,
bez oporuke.
Nikad ništa ni od koga.
Samo drhtaj.
I ko to još danas čita poeziju?
Nema poretka.
Nema sigurne dojke.
Samo zaborav i zlobna vlaga koja razjeda
ionako načeto bitisanje.
Ćutim se.
Okrutno nežna, u povojima slutnje,
u dihotomiji neznanja.
Ćutim se, večna,
posrnula od iznenadnih otkrovenja,
od bajalica duše,
od mirovanja i odložene nade.
Ćutim se,
zrela u paučini,
ćutim se, bespovratno,
ćutim se, oholo i ljubavno,
ćutim se,
sebi u inat.
I kiša pada.
Topos
U meni tragovi
lavande, agave i skandinavskih magli.
Već sam bila ovde.
Tu, uglavljena u proreze između
sopstvenog iskustva i tuđih priča.
Između promicanja i proticanja.
Već sam silazila u te bunare samilosti
i zebnje.
Već sam bila ovde.
U ovim napuštenim snovima, otrcanim rečima,
izlizanom poverenju.
U mraku ljudskih slabosti.
Već sam jela taj hleb pomirenja. Ili izdaje. Ili ćutanja.
Ko da je važno.
Sad… O, sad…
To jeguljasto sad. Varka upecana na očaj.
Već sam bila tu.
Dok se nije tako zvalo.
U meni crveni biber, ječam i dim.
Već sam probala to.
Penu i med. Gorčicu. Led.
Već sam volela.
Šta ti još možeš da daš?
Album
za slike
Samo još ovu cigaretu, pa ću onda, kažem,
dok krunim zrele misli u ovaj klecavi sat
koji se meri Kavafijem i odlascima.
Nepravda i smisao u licemernom zagrljaju
varaju logiku i stid.
Zaludno, kao krađa promincli.
Sva mala mesta mirišu na bagrem i plesan,
tuđu poštu, liker, dobrotu i zoru.
Retrovizori umesto ogledala,
pad u slepu ulicu hotevši slast.
Ja sad ne znam čijeg Boga on doziva, stihom i besom.
I ne znam njen bol zavijen u maramicu pa sklonjen
u kecelju osmeha.
Ne znam da li se poznaju. Ali znam
da se sreću u nečijem šapatu i sažaljenju,
u mom mladom strahu, u vodi moje krhkosti.
Nije mi danas dato da razumem, a na slutnji zahvalna nisam.
Samo još jednu cigaretu, kažem…
Onda ću zaplakati.
Mlečni
put
Utrnula mi je ruka
i ne mogu da dohvatim knjigu
koju smo čitali zajedno jednog popodneva,
zbunjeni
kao deca uhvaćena u krađi
trenutka,
lepljivi od greha i mlečni od radosti.
U knjizi je, sećam se, bila i propusnica
za spokoj.
Ne mogu da je dohvatim,
ruka mi je utrnula,
mislim da je od nezgodnog položaja
koji sam zauzela
spram zvezda.
Prolazi vreme ali ništa se ne menja,
osim osećanja vremena.
Utrnulo mi je srce
i ne znam
kako da doprem do tebe.