Pogled sa Džošuinog drveta
Druga polovina osamdesetih godina prošlog stoleća bila je, najblaže rečeno, natprosečno dinamična, iako je, makar iz našeg ugla, predstavljala tek predvorje pakla u koje smo, ponajviše dobrovoljno - koliko god se danas trudili da za to optužimo velike - jurnuli već početkom devedesetih. U tim turbulentnim godinama u predvečerje naših krvavih ratova značajno mesto zauzima leto gospodnje MCMLXXXVII (1987), u najvećoj meri zbog svoje šarolikosti i niza izuzetno zanimljivih i bitnih događaja. Berlinski zid se još držao, ali već sipljiv i jektičav, u ranom stadijumu smrtnoga ropca. U svetu su počinjaa kapitalna pretumbavanja, ali ni mi nismo sedeli skrštenih ruku - te godine objavljena je nesrećna humoreska “Vojko i Savle”, savezna vlada Branka Mikulića zamrznula je plate na 4 meseca, Slobodan Milošević izgovara svoju čuvenu rečenicu “niko ne sme da vas bije”, relativno uspešno se okončava štrajk labinskih rudara, dešava se masakr u paraćinskoj kasarni, na VIII sednici SK Srbije pobedu odnose nacionalističke snage, na čelu sa već pomenutim Slobodanom Miloševićem, potonjim predvodnikom urušavanja i patrijarhom propadanja.
Sa druge strane, bilo je i drugačijih događaja, koji su takođe zaokupljali pažnju javnosti - Ćolu je uhapsilo u Ohridu, pod optužbom da je trgovao devizama (a ko nije, u to vreme, a i sada, ako ima); “Seobe” Miloša Crnjanskog ovenčane su prestižnom titulom najboljeg stranog romana objavljenog prethodne (1986) godine u Francuskoj; sa TV ekrana nam maše nasmejani Zagi, maskota Univerzijade u Zagrebu; u evropskim fudbalskim takmičenjima “Zvezda” ispada od Reala iz Madrida a Partizan od albanskog “Zastavnika” (“Fljamurtarija”); puštena je u opticaj novčanica od 20.000 dinara; “Zlatnu arenu” na Pulskom festivalu osvaja Goran Marković filmom “Već viđeno”; Fikret Abdić-Babo započinje svoj put do zvezda aferom sa menicama bez pokrića “Agrokomerca” iz Velike Kladuše; mlada fudbalska reprezentacija SFRJ postaje prvak sveta u fudbalu (generacija “Čileanaca”); Stefan Milenković nastupa na božićnom koncertu u Beloj kući, pred američkim predsednikom Ronaldom Reganom…
Kompanija “Majkrosoft” objavila je novu verziju svoga operativnog sistema, nazvanu jednostavno “Windows 2.0”; film “Vod” (“Platoon”) Olivera Stouna dobija Oskara za najbolje kinematografsko ostvarenje; Čelična Lejdi (nije film sa Meril Strip) daje prvi intervju za sovjetsku televiziju, uživo; Portugal Kini vraća Makao; porodica Simpson se pojavljuje prvi put na televiziji; Džoni Logan pobeđuje na “Pesmi Evrovizije” (Hold me now); onaj ludi Nemac, devetnaestogodišnjak, sleće “cesnom” na Crveni trg (neka proba sad, stavio bi mu bukagije naš Vladimiri Vladimirovič u letu!); Ćićolina ulazi u italijanski parlament (mizogini cinici tvrde da je pre toga deo parlamenta ušao u nju, u nimalo spiritualnom kontekstu); kralj popa Majkl Džekson izdaje album “Bad”...
Navedeni događaji projurili su pored potpisnika ovih redova kao usputne crtice, priključenija nesumnjivo velika, ponekad strašna, ali opet pomalo daleka, jer je raspored prioriteta za osobu koja je te godine završavala osnovnu i upisivala srednju školu bio bitno drugačiji. Šta obući na proslavi “male mature”, čime privući pažnju jedne devojčice iz sedmog razreda, koju srednju školu izabrati, kako se pripremati za prijemni ispit, gde od ćaleta sakriti primerak zagrebačkog časopisa “Erotika” (pronađenog ispred samoposluge i prošvercovanog do kuće ispod jakne, uz nezapamćeno lupanje srca), u koje vreme najglasnije slušati novi crveni “Hitachi” kasetofon a da se komšije ne žale ...Među brojnim životnim razmeđama, sudbinskim vododelnicama takorekuć, sve vreme je opstajala i jedna bojazan, možda čak i zebnja, na granici sa strahom - da li će mi najbolji drugar iz ulice pozajmiti audio-kasetu koju sam kod njega primetio nekako odvojenu, sa strane, kao da je gotovo i ne sluša. Kao ni sada, ni onda nisam imao pojma o osnovnim načelima trgovine i trampe, pa nisam uspevao ostati nezainteresovan kada bih se našao u blizini tog magičnog primerka namagnetisane vrpce. Komšija je to možda i primetio, ali mi nije stavljao do znanja, već me je puštao da se pečem na tihoj vatri skoro dva meseca, sve dok se nisam usudio priupitati da mi kasetu pozajmi. Zauzvrat sam ponudio dva “flegšip” primerka iz sopstvene kolekcije, kasete TDK SA 90 na kojima su se nalazile odlične kompilacije snimljene sa “Technics” gramofona na “Nakamichi” dek. Verovatno bi i jedna tako reprezantivna kompilacija bila dovoljna, ali je moj već pomenuti antitrgovački duh odneo prevagu, što mi nije umanjilo osećaj euforije i pojačano lupanje srca dok sam kući nosio dragocen primerak muzičke istorije (iako ovde nema mesta patkometriji, ipak treba naglasiti, ne nužno u odbranu autora, da je prilikom operacije “Erotika”, što zbog tajnosti, što zbog nabujalih telesnih sokova u tom životnom dobu, čuka dobovala neznatno dinamičnije).
Šta je u toj audio-kaseti, karakteristične narandžaste nalepnice (“Jugoton”, naravno) bilo toliko posebno? Pre svega - kontekst. Kao i najveći broj njegovih vršnjaka, i autor ovih redova je, osim stripova, kao klinac pomno pratio časopise koji su se bavili muzičkom scenom - Džuboks, Rock, Itd (nije skraćenica) ...U nekom od pomenutih izdanja nalazio se, možda koju godinu pre 1987, tekst koji odlično pamtim i danas - U2, najbolja grupa na svetu. Ovakav naslov odrastao i zreo čovek , bez obzira o kojem bendu se radilo, mora dočekati sa blagom rezervom, ako ne i skepsom, jer je nemoguće pouzdano utvrditi najboljeg u nečemu kao što je muzika. Tinejdžer, pak, automatski upija poruku, verujući da takva ocena nije bez nekog đavola, rastrči se okolo da prvo sazna šta je to “u dva” a odmah nakon toga nabavi neki primerak njihovih albuma i uveri se i sam u ono što je pročitao/čuo. Budući da je tinejdžer okružen jednako fanatičnim i radoznalim drugarima, ovaj zadatak gotovo nikada ne bude težak. Tako je bilo i u mom slučaju - 1987. godine, relativno dobro upoznat sa istorijom irskog benda, i sȃm sam bio među onima koji su sa nestrpljenjem očekivali novo studijsko izdanje, posle trogodišnje pauze (dovoljne da se “prostudira” minuli rad, uobličen kroz četiri albuma) . O njemu se dosta pisalo, nekoliko pesama se već vrtelo na radio-stanicama, pominjan je zaokret u muzičkom izrazu, sintagme poput “žanrovski LP”, “omaž američkoj muzičkoj sceni” i slično. Sve te informacije dobile su drugorazredni značaj onoga trenutka kada se audio-kaseta narandžastog omota oglasila sa novog crvenog “Hitachi” kasetofona…
Na stranu sve sjajne kritike, opravdane ili ne; zanemarimo činjenicu da je Brajan Ino iskazao pun potencijal, producentski nagovešten na prethodnom albumu grupe; zaboravimo na fantastičan, a toliko jednostavan omot - ono što je bio najjači utisak posle prvih nekoliko slušanja nije se promenilo ni u narednih trideset godina: “The Joshua Tree” je muzička celina koja, kao malo koji album u istoriji popularne muzike, fascinira nizom od tri neverovatne pesme na svome otvaranju. Autori gotovo nikada ne budu svesni kako veliki posao naprave sa nekim od svojih muzičkih uradaka - da je stvar drugačija, Bono i Edge bi numere A2 i A3 sasvim sigurno ostavili za prve pesme naredna dva albuma, jer one to bez problema mogu biti. Ovako, ostale su utisnute u istoriji muzike kao deo neponovljivog trojstva, niza koji prekida i usporava dah.
Odmah, u uvodnim taktovima Where the Streets Have No Name, još dok gitara prašti a ritam pesme usisava u sebe kompletan okoliš, rađa se utisak koji se do kraja albuma neprestano pojačava - producent je , zajedno sa bendom, uspeo da stvori neponovljiv, jedinstven zvuk gitare, lako prepoznatljiv među hiljadama drugih, onako kako su to i rifovi Džimija Hendriksa, taktovi Čaka Berija ili majstorije B.B. Kinga, recimo. Nije Edge ni pre “Džošue” bio neupadljiv, ili pak gitarista prosečnog zvuka, ne. Suština je u tome da je, kombinacijom dosta zanimljivog stila muziciranja i upotrebe efekata (delay ponajpre) njegova gitara na “Džošuinom drvetu” postala ono što bi se moglo nazvati zaštitnim znakom celoga benda, tj. trejdmarkom™. Tu, na tom albumu, nalazi se esencija najboljeg što je U2, u muzičkoj ravni, iznedrio - naročito u apostrofiranom uvodu oličenom u tri spektakularne pesme. I Still Haven't Found What I'm Looking For na prvi pogled izgleda kao tampon-zona između silne uvodne, Where the Streets Have No Name i još jedne antologijske, lagane With or without you. Na prvi pogled, ali ne i kasnijim slušanjem. Isto tako, nezainteresovanim, površnim ili nedobronamernim konzumiranjem “Džošuinog drveta” mogao bi se steći utisak da je nastavak albuma u drastičnom kvalitativnom raskoraku sa njegovim početkom. Ni to nije tačno, a kao ubedljiv argument prilikom demantovanja mogu se upotrebiti Running to Stand Still, Trip Through Your Wires, One Tree Hill ili Mothers of the Disappeared. Zahvaljujući tome, slušalački uspon uz “Džošuino drvo” ne završava se tik iznad stabla - da bi se smatrao kompletnim, neophodno je dokopati se i onih najviših i najtanjih bodlji (grana) na njemu.
U trideset godina posle izdavanja najznačajnijeg albuma U2 i svet i grupa su se promenili, neki bi rekli do neprepoznatljivosti. Frontmen benda, Bono Vox, insistiranjem na političkom angažmanu često je razvodnjavao i gotovo obesmismišljavao svoje prvobitne, nesumnjivo dobronamerne muzičke motive. Otišla je ta potreba za izricanjem stava o svemu i svačemu toliko daleko da su autori serije “South Park” u jednoj epizodi irskog muzičara duhovito proglasili vlasnikom najvećeg dreka na svetu. U delu Srbije Bono je omražen još tamo od ratova devedesetih, jer se, navodno, otvoreno stavio na stranu “vekovnih srpskih neprijatelja” (da je uživao u prizorima Sarajeva pod opsadom i granatama, kao mnogi političari i umetnici ovdašnji, verovatno bi bio omiljeniji). Grupa U2 je u međuvremenu izdala još nekoliko odličnih albuma (Achtung baby i Zooropa, recimo) , mi smo okrenuli ceo krug patnje i mizerije (što nas ne sprečava da prizivamo još) , a svet sve sigurnije odlazi u tri lepe, nošen bujicom jeftinog desničarskog populizma. Pesimističkom kontekstu uprkos, neke stvari se ipak ne menjaju i otporne su čak i na sudare tektonskih ploča globalnih političkih kretanja. Primer? Aura skoro savršenog muzičkog ostvarenja, koja je od nastanka okruživala album “The Joshua Tree” nakon trideset godina ne samo da nije nestala, nego sjaji nijansama novih, na prolazak vremena otpornih boja.