Dočep'o se bata državnog aparata
Tačno
sto godina nakon Oktobarske revolucije vreme je da se opet zagreju
cevi topova sa Aurore. Doduše, ovog puta samo metaforično, ali i to
je nešto. U politikantskom vrzinom kolu otadžbina u novu godinu
ulazi željna hleba, igara i izbora. Još se glasačke kutije nisu
valjano paucima premerežile, a već nam se smeše (ili, pre, keze)
naredni birački kalamburi, a kod nas to uvek podrazumeva „paradu
pijanstva i kiča“.
Samo, drugarice i drugovi, treba li nama uopšte predsednik? Imamo (još od kad) Vladimira Vladimiroviča, utrampio nam se i Donald Dik, potpuno je suvišno da pored dva politička diva isturimo još i sopstvenog nejakog Palčića. Ipak, suverena smo zemlja, red je da ispunimo svoje kvote, a neko mora po sportskim arenama mahati milom trobojnicom, isturati tri čvornovata prsta i praviti selfije sa nesvrstanim kolegama.
Svi kandidati, kao kod Flobera, upinju se svojim bubnjevima razgaliti zvezde i ne primećujući da zapravo svi odavno tancujemo na truloj dasci planetarnog zahoda. Dosadašnji predsednik, koji je ceo mandat proveo u strogom postu na vodi i udrobljenom stiroporu, želi da dokaže kako Zimzelen još nije za kobasice i to je njegovo stišljeno pravo. Ni kopita njegovih mogućih tamkaca ne miruju. U mnogim stranačkim ergelama upravo dovoze svežu zob, kocke šećera i nove četke za timarenje. I, čim zafijuče bič, razleteće se sve te ponosne grive na izbornom vetru.
Nevolja je što nadstranačkih kandidata (odgo)varajućeg autoriteta - nemamo, a podstranačkih je previše i uglavnom su guske u magli.
Proevropski (dez)orijentisani takmaci pokušaće i suru provinciju ubediti da krug dvojke nije karijes na sekutiću. Tradicionalisti spremaju nove količine gibanice, vruće rakije i demagogije. Neki se još femkaju, drugi čekaju pravi momenat da se isprse svojim komparativnim prednostima, treći opipavaju puls tabolidnih medija. Zaista je višnja nepravda što je mutna politička Marica progutala Žiku Obretkovića koji se, naspram nekih aktuelnih ideologa i mudrosera, ističe kao poštovanja dostojna deputatska glava.
Problem je što još uvek nismo dosegli tako visoku razinu stranačkog kloniranja koja bi nam omogućila da Naj(za)cenjenijeg samo uduplamo i posadimo na predsedničko mesto, čime bi njegova udvojena nepriličnost došla do izdržaja.
Ali, gomila analitičara koji žderu ’leba bez motike i troše studijski puder previdela je jedno vrlo probitačno ime. Iza svakog kalifa bradu češka neki veliki vezer. Zašto da menjamo dobitne inicijale? Zašto naš novi predsednik ne bi, takođe, bio A i bio V? Ne, ne ovaj, prezauzeti, (bak)suzonosni, već njegov rođeni bata kome bi i u špilu od sedamnaest ličnih iskaznica bez greške stajalo isto ime. Dečko je iz čestite familije, likom i karakterom podseća na aktuelnog boga u čiji magnetizam se ne sumnja. Uzoran je sin, brat, suprug i privrednik, bez ikakve brljotine na karijeri. Verujem da bi, ukoliko se i mlađi bata poda opticaju, kohabitacija dva najvažnija državna beočuga dosegla zadivljujući (a zašto ne i zadavljujući?) nivo. Sportski je tip, upućen u fer, upućen u plej, ništa mu ne nedostaje, pa ne postoji opasnost da bi previše krao i odvajao sa strane. Narod bi u njemu prepoznao i viziju i niziju, dao mu oberučke tu svoju dragocenu hrpetinu poverenja, smelo se prepustio porodičnom političkom biznisu.
Naravno, za ovu svoju, po svemu mi se čini, spasonosnu ideju od navlastite stranke ne tražim nikakvu apanažu niti botovski paket-aranžman. Meni je domovinska dobrobit na prvom mestu i po tome se nimalo ne razlikujem od narečene braće. Ostaje žal što ih je samo dvojica, jer bi po jedan bratac na mestu patrijarha i generala armije zaokružio ovu idiličnu sliku, a našu zemlju učinio poštovanom i priznatom u celom slobodarskom svetu, pa, zašto da ne, i u nekim udaljenim galaksijama...