Hallelujah
Da li se, nekim čudom, sećate šta ste radili pre ravno dvadeset tri godine, u ovo doba? Bežali od maskirnih, što su vam, “svake noći, prije zore” dolazili “pod prozore”, da vas odvedu u rat u kome nismo učestvovali? Srkali benzin iz rezervoara svog (ili nepoznatog) automobila, držeći u pripravnosti kanister? Obarali svetski rekord u trčanju na 1500 metara, gonjeni strahom da hiljade milijardi vaše plate, u momentu transakcije sa veselnicima prepoznatljivim po siktanju “dvze, dvze”, prestanu vredeti više od 5 nemačkih maraka? Kupovali četvrtine i polovine hleba upražnjavajući rvanje slobodnim stilom? Smrzavali se u kućama/stanovima bez struje? Batalili trgovinu novcem, koga ionako niste imali, vrativši se na razmenu robe i dobara (tzv. “donaldu trampu”?). Molili mađarskog carinika da vam progleda kroz prste zbog dečjih patika i jakne, osećajući se beskrajno poniženo i jadno?
Dok smo se mi, bedni, al’ ponosni, odrpani, ali prkosni, o svome jadu zabavljali, svet je živeo, smejao se, pio vino, uživao. Daleko na zapadu, preko Atlantskog okeana, recimo, krajem 1993. i početkom 1994. godine, relativno nepoznati momak imenom Džefri Skot Bakli (Jeffrey Scott Buckley) nalazio se u studiju, prebirao po žicama svoga “fender telekastera” iz 1983. godine i završavao, ispostaviće se, svoj jedini “pravi” album, nazvan “Grace”. Nepoznati mladić veoma brzo će postati upadljiva figura popularne muzike, koga su svi znali pod imenom Džef Bakli (Jeff Buckley). Na našu ogromnu žalost, pre nego što je uopšte razmahao svoj neverovatan talenat, čak i pre nego što je stigao završiti drugi studijski album, nazvan My Sweetheart the Drunk, Džef se, maja 1997. godine, udavio prilikom plivanja u reci Wolf River Harbor. Imao je svega 30 godina. Nadživeo je svoga oca, takođe muzičara (Tim Buckley 1947 - 1975) , za samo dve godine. Da je poživeo, Džef bi pre mesec dana napunio tek pedeset.
Album “Grace” imao je, u početku, sudbu sličnu mnogim kvalitetnim ostvarenjima - publika se o njega uopšte nije otimala, dok ga je kritika aklamacijom označila kao izuzetno značajan rad. Džefovom smrću, kako to obično biva, naglo je popularizovana njegova muzika, pa je “Grace” ovenčan popriličnom posthumnom slavom. Dvadeset i tri godine, koliko je prošlo od snimanja ovog albuma, u današnjoj muzici dovoljan su razmak da bi se moglo ustvrditi da su kritičari bili u pravu i da je njihov sud odoleo zubu vremena, jer “Grace” zaista jeste sve ono što su oni, još 1994. godine, oduševljeno pisali. “Milestone” je izraz iz engleskog jezika među muzičkim kritičarima dosta popularan, i on se često vezuje za jedini zvanični studijski album potpisan imenom Jeff Buckley. Ne zna se, naime, šta je na tom LP-ju bolje - njegov koncept, atmosfera, Džefov glas ili vrhunska svirka talentovane ekipe muzičara. U konkurenciji besprekorne “Lover, You Should've Come Over” ili naslovne “Grace”, ipak se od početka izdvojila obrada, dosta hrabra, Koenovog klasika “Hallelujah” iz 1984. godine. Hrabra jer uopšte nije mala stvar upustiti se u reinterpretaciju pesme koja je toliko identifikovana sa svojim tvorcem. “Hallelujah” je, štaviše, jedna od prvih, ako ne i prva asocijacija uz veliko Koenovo ime. Da bi se uspelo u “dekoenizaciji” ovog muzičkog remek-dela, neophodno je ceo postupak obaviti “from scratch”, što je, kada su obrade u pitanju, praktično nemoguće. Džef Bakli u tome je uspeo, razdvojivši pesmu od njenog autora i originalnog interpretatora, serviravši nam je tako da izgleda kao da ju je napisao sam, za svoj prvi album. Sasvim neočekivano, “izbacivši” Koena iz njegove rođene pesme, te utisnuvši sopstveni kreativni žig , Džef Bakli je iskazao najveću moguću počast njenom kanadskom autoru, poklonivši svetu nešto što će još dugo biti isticano kao primer za uspešnu obradu. Ono što je naročito upečatljivo na Džefovoj verziji jeste kontrast između mirne i skladne gitare, koja kroz celu pesmu zvuči uravnoteženo i ležerno, i vokala, čas mirnog a čas otrgnutog od kontrole. Džefov glas raste i pada, uzleće i povlači se, nežno šapuće i vrišti, transparentno oslikavajući uzburkana duševna stanja i neukrotive emocije. Džefov glas , koji su mnogi okarakterisali anđeoskim, zapravo je oslonac cele konstrukcije, noseći zid koji ne popušta ni pod ogromnim opterećenjem Koenovog legata.
Vratimo se ponovo u vreme kada je Džef Bakli snimao svoj prvi album, a mi se ludački provodili. Bilo je trenutaka, priznaćemo, kada su naš duh i snaga trpeli ogromne izazove, do granica popuštanja. Između lupetanja o kvalitetu i poreklu uličnog benzina na osnovu njegove boje, lutanja pored avetinjski praznih rafova prodavnica i slaloma međ’ uličnim trgovcima cigeratama, u nekom smo se trenutku morali zapitati “čemu ovo, ima li makar nekog smisla”?. Ovo pitanje, da se utešimo, nije svojstveno samo baksuzima koji su imali nesreću da odrobijaju Balkan devedesetih (neke naše komšije iz regiona prošle su neuporedivo gore). Ne, njega postavljaju i ljudi lišeni naših trivijalnih sudbina, dobro situirani, pa čak i bogati. Postavljaju ga, zapravo, svi, još otkad je čoveka. Objektivan i nepristrasan stav nije lako formirati, a broj srećnika čiji smisao života odmah prepoznajemo srazmerno je mali. Uprkos svojoj preranoj smrti, Džef Bakli je bez sumnje u toj grupi privilegovanih. Iako skoro dve decenije nije sa nama, njegovo stvaralaštvo neprekidno inspiriše generacije muzičara i filmskih autora. Nemoguće je pobrojati sve reference, pa ćemo ovde pomenuti samo neke - reči za pesmu “Teardrop” grupe Massive Attack napisala je Elizabet Frejzer, članica Cocteau Twins, misleći o preranoj smrti Džefa Baklija; Kris Kornel je na svoj prvi samostali album “Euphoria morning” uvrstio pesmu “Wave goodbye”, odavši počast Bakliju; nadahnut Džefovim nastupom u Velikoj Britaniji, Tom Jork (“Radiohead”) neposredno nakon koncerta stvara čuvenu “Fake plastic trees”; Lana Del Rej pomenula je nekoliko puta koliko je jak uticaj na nju imao Džef Bakli...Kao izuzetno moćnu muzičku poruku, pesmu “Hallelujah” često koriste i u filmskoj industriji, ponajviše u televizijskim serijama - House M.D, recimo, a najsvežiji primer je veoma upečatljiva scena na plaži, ispred prevrnutog čamca, u duhovito napisanoj i inteligentno režiranoj TV seriji Paola Sorentina “The Young pope” .
Imajući sve ovo u vidu, za Džefa Baklija se, bez preterivanja, može konstatovati i sledeće: album “Grace” njegovo je životno zaveštanje, a pesma “Hallelujah” njegova ulaznica za večnost.