Bratskom ljubavlju
Časlav Uskoković je od ljudi koji ničim naročitim ne privlače pažnju - završio školu na vreme, oženio se baš kad je bilo najzgodnije, zaposlio se pre nego što su političke stranke progutale privredu i državnu administraciju, dobio zdravu i pravu decu, sa ženom se dobro slaže. Komšije o njemu, čak i da su želele (a nije da nisu, znamo mi nas) teško da bi mogle da iscede poneku lošu - može biti da se nekoliko puta vratio kući rasparenih očiju i potkraćenog jezika, te da je jednom, o prošlogodišnjem Mitrovdanu, izgubio živce i izgalamio se na čestitu starinu, deda-Ostoju. Deda Ostoja, iako dobrano zagazio u devetu deceniju, nije gubio volju niti interes da neprestano šparta svojom i nekolikim susednim ulicama, te da u tim potucanjima redovno propituje svakoga ko bi mu se našao na putu.
Toga Mitrovdana Časlav je bio nervozan celog dana - počelo je nezgodnim izlaskom iz kreveta, prouzrokovanim žurbom zbog naraslog mehura, a završilo se svađom sa šefom, na poslu. Još se ne razelektrisavši od razmene neprijatnih verbalnih rafala sa svojim nadobudnim nadređenim, u povratku kući naleteo je na mučenog Ostoju, koji ga je, verovatno deseti ili jedanaesti put te nedelje, priupitao da li je odlučio šta će sa starim “smederevcem”. “Ako ti nisam pomenuo” medio je Ostoja, “ona moja krezuba babetina i ja i dalje smo zainteresovan za njega”. Časlav nije čak ni podigao glas, više je prosiktao kroz zube “jeb’o te ‘smederevac’ da te jeb’o više, i tebe i tvoju krezubu babetinu” , ali je kroz dva sata priča već toliko narasla da su logorejične komšinice Smiljka i Koviljka, istovremeno galameći i besomučno upadajući jedna drugoj u reč, zaprepašćeno istrajavale na tome da je Časlav tresao deda-Ostoju za ramena, podigao ga od zemlje i psovao mu sve po (vrlo detaljnom i delikatnom ) spisku. Skandal jače amplitude sprečio je sam deda-Ostoja, šest nedelja kasnije, za nekom nikoljdanskom sofrom. Mumlajući, između dva obilna zalogaja, odmahnuo je rukom na ove priče i rekao da je Časlav možda bio neljubazan, ali daleko od toga da mu je učinio bilo šta nažao (priča se da je ovoj neočekivanoj naklonosti Ostojinoj doprinela i činjenica da mu se koji dan ranije u rukama, bez ikakve materijalne naknade, našao onaj toliko priželjkivani “smederevac”).
Jedini ozbiljniji Časlavljev problem, ako se izuzmu sitnije pakosti unutar komšiluka, predstavljala je njegova porodica. Ne žena i deca, sa njima je živeo u skladu toliko da je to nerviralo naše čestite domaćine, na zavist i zlobu tradicionalno spremne. Nesuglasice na relaciji Časlav-Prvoslav sa godinama su postajale sve češće i intenzivnije, te su pretile da parališu čitavu kuću. Prvoslav je bio Časlavljev stariji brat, i od smrti roditelja, pre desetak godina, neformalni domaćin velike porodične kuće. Živeo je sa ženom i dvema ćerkama na spratu, dok su Časlav i njegova supruga obitavali u prizemlju (zajedno sa sinom i ćerkom). Trzavice u bratskim odnosima, koji su se, za života roditelja, činili neraskidivim i neuništivim, počele su posle smrti majke. Ona se prestavila iznenada, nedugo posle njihovog oca, ostavivši Časlava i Prvoslava da se sami dogovoraju oko nasledstva. Ogromni komad zemlje braća su podelila na gotovo ravne časti, ali je, kao mač nad glavama suprotstavljenih strana, ostao da visi spor oko povećeg parčeta šume, kao i svih pomoćnih stambenih objekata (poprilične kvadrature). Da stvar bude gora, pričalo se da će baš njihov deo šume država prisvojiti eksproprijacijom, zarad izgradnje dela novog regionalnog puta, te da će vlasnici dobiti kraljevska obeštećenja. Možda do rasta netrpeljivosti među braćom ne bi došlo da Dragica, Prvoslavljeva žena, nije nekoliko puta sačekala Časlava u povratku s posla i, odmeravajući mu seriju uzastopnih lakata, galamila toliko da je čulo pola sela: “Hoćeš našu šumu, prokletniče, nije ti dosta? Dobićeš kurac! Šta me gledaš, dobro si čuo, kurčinu ćeš dobiti! I nus prostoriju bi za sebe ? Ma, na glavu da se premetneš, nećeš je dobiti, sve je to naše, je l’ ti jasno, naše !”.
Po prirodi miran i nekonfliktan čovek, Časlav se uvek trudio da izbegava sukobe, naročito sa osobama poput bratovljeve žene, koja je, pod dejstvom neobuzdanih emocija i adrenalina, bila u stanju iznervirati i tibetanske pustinjake. Njen prostački vokabular, iako dosta raznovrstan, nije se doticao ličnih diskvalifikacija, niti su psovke i ružne reči ikada ciljale Časlavljevu ženu ili decu. Luda jeste bila (povremeno) , ali je u tom ludilu bilo i kontrole i sistema. Trpeo je Časlav njene ispade, koji su se ponavljali na svakih šest do devet meseci svih ovih godina, ali ovaj najnoviji, jučerašnji, nikako nije mogao svariti. Ništa nije nagoveštavalo da će se desiti nešto novo - vraćao se s posla, ponovo , kao kad je onomad sreo deda-Ostoju, posvađan sa šefom, i jedva je čekao da se smesti u svoju omiljenu fotelju, poljubi ženu i u miru sačeka decu da se vrate iz škole. Kad je već bio na ulaznim vratima, pred njim se , kao da je iz zemlje nikla, pojavila snaha Dragica. Časlav je zastao, sačekavši da ona ispali svoj uobičajeni repertoar, pa je posle toga blagim pokretom skloni u stranu i uđe u kuću. Dragica se, inače, izgovarajući sve one gadosti, uvek ponašala kao da upražnjava neki mistični plemenski ritual, sasvim izgubivši i snagu i volju po njegovom okončanju, pa je Časlav pametno procenio, još prvi put, da je bolje da je ne dira dok je “usred posla”. Pustio je zato Dragicu da izdeklamuje šta ima. Ona je, preciznošću magnetofonskog snimka, ponavljala dobro poznati tekst, ali je ovoga puta završetak bio drugačiji. Poslednja njena rečenica okončana je sa “...sve je to naše, je l’ ti jasno, jednomudi, naše!”.
Ta jedna reč, odvratna, žigošuća, puna osuđivanja, mučila je Časlava toliko da nije mogao da spava. Celu prethodnu noć se prevrtao po krevetu, pokušavajući da shvati zašto ju je Dragica potegla tek sada. Tačno je, rođen je sa samo jednim testisom, i to se tada smatralo ogromnom sramotom. Toliko velikom, da su roditelji Prvoslavu i Časlavu naredili da o tome nikome ne pričaju. Mali Prvoslav je, iako tek dečarac, brzo shvatio da će mnogo veći teret biti na njemu, što mu nije smetalo da se, dečje iskreno , brišući suze, zakune da to nikome neće ispričati, čak ni svojoj ženi, kada jednoga dana poraste. Časlav je na ovu epizodu sa zakletvom bio skoro sasvim zaboravio, što je dokaz da se Prvoslav, po svemu sudeći, date reči istrajno držao. Do nedavno. Kad se već razdanjivalo, Časlav je uspeo povezati neke razbacane niti u skladnu priču, u koju u početku nije želeo poverovati. Setio se da su Dragica, a naročito njegov brat Prvoslav (čika Prvke, kako ga je zvao lokalni seoski šeret Milivoje) često pominjali da, eto, više ne mogu imati dece, a mislili su se ne zaustavljati dok ne dobiju sinčinu, pravog naslednika velikog imanja. Dragica je već bila u godinama kada je trudnoća biološki jedva moguća, pa je Časlavu kroz glavu sinula misao koje se u prvi mah zastideo - eto, on takav, jednomud, sa pola neophodnog alata, dobio je sina, dok njegovom bratu i snahi, uprkos kompletnoj opremljenosti reproduktivnim espapom , to nikada nije pošlo za rukom. Prvo je sevnula iskrica, koja je, kulminacijom nesuglasica i sukoba oko imanja, prerasla u veliki, otvoreni plamen, na kome gore i dostojanstvo, i svetost porodičnih relacija , i pristojnost.
Da je neko drugi bio na Časlavljevom mestu, posle svega bi verovatno izgubio kontrolu nad emocijama, dospeo do ivičnih predela razuma ili se na neki način oslobodio gneva i frustracije. No, Časlav, kao što rekosmo, nije bio takav. Sačekao je da mu se probudi žena, ispričao joj sve što ga je mučilo (osim ekslkuzive o jednomudosti, u to je odavno bila upućena) , kao i plan koji je, uz dosta napora i odricanja, sazreo tokom neprospavane noći. Žena ga je pažljivo slušala, klimajući glavom u znak odobravanja, na kraju se složivši sa najtežom odlukom koju su morali doneti zajedno - da se, zarad izbegavanja daljih, sve žešćih porodičnih sukoba, presele negde daleko. Časlav joj je rekao i da će tog dana (bila je subota) otići gore, kod brata, i lično mu saopštiti novosti. Tako je i bilo - negde oko devet ujutro Časlav je sedeo u Prvoslavljevoj dnevnoj sobi, širokoj i bogato ukrašenoj prostoriji. Pored Prvoslava se smestila Dragica, ljubazno se smeškajući i gosteći Časlava kao da ga prethodnog dana nije ispsovala na pasja kola i uputila mu bujicu odvratnih reči. Kada je čuo šta mu brat namerava, Prvoslav je jedva izdržao da ne poskoči od sreće, dok je Dragica postala toliko napadno predusretljiva da je čak i njenom mužu na momente bilo neprijatno. Posle podužeg trenutka tišine, prvi se oglasio Prvoslav:
-
Ti, bato, dakle, tako odlučio?
Ovo “bato” Časlav je poslednji put čuo pre više od deset godina i, uprkos svemu, osetio je talas topline u široko raširenim plućima:
-
Tako. Ne vredi drugačije, previše je nesuglasica oko stvari koje nisu toliko važne kao što je važno imati brata. Kada se moja porodica i ja preselimo, verovatno će odnosi među nama postati bolji. Nadam se.
Prvoslav je, videlo se, bio dirnut ovim rečima. Možda bi i poleteo u bratovljev zagrljaj da na slepoočnici nije osećao oštar ispitivački pogled svoje žene. Znajući da je pod prismotrom, brzo se primirio, vrativši poslovni ton:
-
A šuma, pomoćni objekti?
-
Treba mi taman toliko da žena i ja možemo kupiti stan od sedamdesetak kvadrata i jedan automobil, ako se slažeš.
Sada je, mimo svih očekivanja, ganuta bila Dragica. Znajući dobro da Časlav traži najviše četvrtinu od ukupne vrednosti imanja, ona mu se obratila rečima kakve ovaj nikada ranije nije čuo, a koje su bile surovi kontrast jučerašnjoj tiradi:
-
Dobri moj i plemeniti deveru, naravno da se slažemo. Ja sam svom Prvoslavu uvek govorila da si ti najbolji i najpošteniji čovek kojeg sam ikada upoznala i da mora da pazi na tebe, jer će te zbog tolike dobrote neko jednom svakako iskoristiti…
ovde se Dragica ugrizla za jezik, shvativši prekasno šta je rekla, ali se Časlav na to uopšte nije obazirao. Ustao je, pružio ruku bratu i snahi, saopštio im da se nada da će sve biti gotovo za najviše mesec-dva i krenuo ka izlazu. Kada je već bio na vratima, nehajno se, kao da je nešto zaboravio, okrenuo ka domaćinima:
-Ah, da, bato...Ima još jedna sitnica, koju bi svakako trebalo da znate. Odlučio sam da, pre nego što se odselim, srušim svoj deo kuće, verujem da posle našeg dogovora nemate ništa protiv….
Dok je Časlav , sa nehajnim osmehom na licu, napuštao dom svoga brata, Prvoslav i Dragica stajali su nasred dnevne sobe, nalik onim nesrećnim figurama što ih je pepeo Vezuva za sva vremena ostavio okamenjene na ulicama Pompeje.