Emotikon u Viberu
Tetka
Anka, očeva starija sestra, uvijek je pričala kako je u „onome ratu“ bila
curica i da je nosila korpu punu tek izleglih pilića. I naišao neprijateljski
avion.
I bacio dvije bombe.
Nije našla ni korpu ni piliće – naprosto su nestali, dok je tetka ostala neogrebana.
To kako percad lete a pilića nigdje, mora da je čista smrt.
Uvijek sam znao da padanju gustog snijega nešto nedostaje.
Granata prije.
***
Preparirane srneće glave u gostinskoj sobi lovačkog doma u koji umorni ulazimo.
Osam parova lažnih očiju.
Najmanje.
***
Tamjan potamni kada se kaže ekavski, kaže dječak u liftu. Njegov mladi otac mi se unezgođeno smješka.
Lift stane i izlazimo sva trojica. Ispred lifta mlad pop i đakon, u haustoru.
„Idu od dvanaestog sprata pješke nadole, osveštavaju stanove za dvadeset konvertibilnih maraka, pobjednički mi objašnjava mladi otac.
Zatim njih dvojica sjedaju u veliki novi Audi.
Taman. Potaman.
Potamjan.
***
Između naših i njihovih rovova bilo je oko 70 metara.
Između je ležao ubijen, mrtav dečko. Njihov vojnik. Već treći dan, tako vele ovi što ih dolazimo mijenjati na liniji.
Tijelo napuhano. Teški zadah vjetar nosi čas nama, čas njima.
Što ih niste pustili da ga izvuku, neko od pristiglih pita.
Oni su ga i skinuli, odgovara neko od ovih što se pakuju kući. „Trčao nama vičući – ja sam ničiji, ja sam ničiji!“
Narednu noć pacovi mu odvukli ruku.
Svega sam se toga sjetio čekajući na ortopediji da pregledaju mamino koljeno.
Isus na velikom krstu na zidu, nije imao lijevu ruku, otpala je, očito jutros, ili noćas.
***
Ivo Lola je sam.
Ostalo su pismo, Sloboda T. i logor.
***
Vučja krv na ledom okovanom potoku.
Šejka bi rekao – zamisli nož koji stoji na istom mjestu narednih 150 godina i niko ga ne uzme u ruke, bez obzira što je nož, nikome ne bude nož 150 godina.
Tako okovan potok.
***
Šmrkom mladi ribar pere mrežu. Rasoljeno uže se cijedi po vještačkom molu.
Kao latinično slovo „T“
Sa soli se cijedi puno riblje smrti.
Baka u crnini s bijelom maramom na glavi na klupi se ne miče.
Zijeva. Diše.
***
Čitam da će za nacionalni i vjerski praznik u nekoj kineskoj provinciji za tri dana pobiti i pojesti 24 milijuna pasa.
Susjed s osmog kata ima labradoricu s čije labrnje kaplje u liftu.
Lovokrvno me gleda jer govorim susjedu kako se i Danilo Kiš bojao pasa.
Kao i Eduard Sam.
A ja sam Nebojša, predstavio se vlasnik.
***
Djevojčica hrani golubove.
Nestaje joj mrvica.
S novootkrivenom strašću počinje da ih progoni.
Cijeli Trg izgleda da je na njezinoj strani protiv golubova.
Više nije djevojčica.
Sad je vrana.
***
Kad su 1992. minirali katoličku crkvu pored pozorišta u Prijedoru, raznijeli su kipu Isusa, koji je bio postavljen uz oltar, obje ruke.
Poslije rata, vjernici su izgradili novu crkvu.
Isus bez ruku,
sad stoji kao relikvija stradanja, odmah na ulazu u novosagrađenu crkvu svetog Josipa.
Bezruk Isus na križu, zakucan samo za noge.
Kao skakaoničar na jednoj od četiri novogodišnje skakaonice.
Neraspeti Sin invalid.
* * *
Starac stoji u centru na plus četrdeset. Liže kovertu pokušava je zatvoriti, pa će preko ceste u poštu. Ali nema pljuvačke.
Jedan put pokuša, dvaput, ne ide. Onda krene.
U ruci nosi poštu, nezalijepljenu kovertu.
To pismo nema tko pljunuti.
* * *
Anđeo naglavce ispada iz oblaka.
Kao na scenama nasmiješene Kristomajke dok njiše bebu po dječijim biblijicama.
Kiša je iznenada prestala. Hodža uči u daljini. Kroz prozor auta gledam kako komunalac u blještećoj uniformi čisti lišće ispred KRSTA OTADŽBINE.
Kroz autoradio ispadaju samo crne tipke s klavira Keitha Jarretta.
* * *
Dva dječaka igraju nogomet zamišljenom loptom. Ipak je Europsko prvenstvo, gotovo naglas kažem.
U jednom trenu zamišljena lopta uleti u nekadašnju čika Taibovu baštu.
Oni nastavljaju igrati izmislivši drugu, ali ja na sada mrtvoj livadi vidim čika Taiba kako pažljivo ulazi među mladi luk po loptu i sebi u bradu im jebe po mater.
Samo sam učestvovao u igri.
* * *
Na autootpadu pogrebni auto-kombi s oznakom Islamske zajednice, bez ijednog točka, na klocevima. Na vratima kabine piše - SABUR; druga vrata su odnešena.
Odnešen je i volan i velika stražnja vrata. Dva tregera za tabute vise poluodlomljeni. Nečija daska nekako se probila odostraga i čeka; trune trun po trun.
* * *
Okupali su medu djevojčici sa sedmoga kata solitera. Visi obješen za lijevo uho. I kaplje. Pod njim lokvica. Ujutro mislim kako ga je djevojčica uzela još mokrog, jer se od sinoć nije mogao cio osušiti.
Ili je otišao.
Obzirom da curica ima leukemičnu krv, ipak mislim da se osušio brže i otrčao joj.
* * *
Potopljene lađe čuvaju više vjetra u ušutkanim jedrima, od spaljene šume.
S jezika će nestati vlaga, nestat će jezik, gramatika će mrmljati sama.
Nešto kao ...ra-ni kor-mo-rani, samo bez mesa da to izgovori.
* * *
Jagodice na njezinim prstima ruke mogle su jednim dodirom ikoni svakoj ucrtati golubove.
Sad ogrubljene kotačem invalidskih kolica ipak mogu samo jednog.
Šćućuravca po ćoškovima.
* * *
Moraš svaku svoju kost donijeti iz smrti, kao Brankuzi. Oprati je, prepoznati, treba znati rukovati sa sobom kad se nađeš, kad se iskopaš i identificiraš i obraduješ se sebi dugotraženom, sebi dugoskrivanom, i sebe pažljivo, svako sebe pažljivo zavarati hladovinom svojeg oka.
Jer valja vratiti. Valja znati da smo zadah međurebaran.
Valja vratiti.
Sutra će netko dolje trebati kakvu kičmu, nekome će opet biti do visine.
* * *
Mama šalje smajlije viberom iz Indiane.
Zakopčanije košulje bolje poznaju masnoću vratova, masnoću glava u osvrtanju.
* * *
On se zove Gvozden.
Pravi i prodaje lijesove, pogrebnik.
"Počeo sam s iznajmljivanjem vjenčanica, priča nam, znao sam ih po četiri udati u istoj vjenčanici.
Sad ništa.
Em se cure ne udaju, em sahranjuješ samo u jednoj vjenčanici." priča nam Gvozden.
* * *
Bolnički krematoričar.
Njegove bilježnice s raznim vrstama evidencija.
Neki Šejkin bilježnik, svetac Đubrišta.
Izvod:
"Na bolničkom imanju uzgojio golubove karuđijane.
Sve jedu."
* * *