Početna stranica arrow Deset deka šmeka arrow Glupost je neuništiva

Glupost je neuništiva

Vrednovanje: ONONONONOFF / 6
Loše Najbolje 
Autor Željko Barišić
23. 03. 2016.

silence is golden
Ako govoriš uvijek postoji mogućnost da ćeš reći neku glupost. Ako puno govoriš gotovo je sigurno da ćeš reći neku glupost.

Jednom je veliki Ernest Hemnigway rekao da 'čovjeku treba otprilike 2 godine kako bi naučio govoriti i otprilike 50 godina kako bi naučio šutjeti'.

Je li treba ovdje nešto pojašnjavati?

Ako pojašnjavaš gotovo je sigurno da ćeš reći nešto glupo. Kad netko nešto dobro kaže, tomu se nema što dodati.

Kada pišeš, recimo, ima ono jedno čulo kojega obično nazivaju 'šestim' i ono ti gotovo sigurno, kao da te gurka govori o tome kakvu si glupost upravo samljeo. Mnogima ni to nije dovoljno.

Recimo, politički život u ovim krajevima je jedno veliko more gluposti. Bolje rečeno ocean gluposti. Bila je onomad i neka nagrada za glupost godine. Konkurencija je bila strašna.

Naravno, nisu samo političari zaraženi tim virusom. Novinari, znanstvenici, umjetnici, šoferi, konobari, frizeri, zubari, doktori oćenito, svećenici, roditelji, rodbina, mogli bi tako u nedogled. Svi takve gluposti trabunjaju iz dana u dan, iz časa u čas da to, zapravo, više nitko ne primjećuje.

Bubne tako nešto i ostane živ. Koliko su nam puta u djetinjstvu rekli; ispeci pa reci. Mislim da nema živog stvora koji nije barem jedanput dobio takvo upozorenje.

Zašto je tako teško 'pregristi jezik'?

Vjerovatno ima nešto u moždanoj aktivnosti što nas tjera da govorimo bez obzira na posljedice.

One su većinom benigne. Jer, da nije tako odavno bi svi otišli u neku stvar.

'Čuo sam da pošalješ zube u Švedsku, oni ti ih zabuše i vrate za jedan dan!' – priča mi jedan koji ima nemalih problema sa svojim žvačnim aparatom.

Da ne bih ispao glup nisam ga pitao je li treba odšarafiti i glavu pa im je poslati, pa ti je oni ekspresno vrate sa sređenim zubalom? Zato vrijeme ne izlaziš iz kuće da te ne bi vidjeli bez glave, mogao sam još nadodati.

'Ništa ne trebaš, oni ti pošalju zube, ti platiš pouzećem i to je to.'

Zapravo, kad malo bolje razmislim, kako bi mi živjeli bez gluposti? Ona nas hrani, odjeva, nasmijava da je bez nje život na Zemlji nezamisliv.

Evo, pogledajte Mars – nigdje nikoga. Sve sama pustinja, sve puno neke svečane tišine, mira, ni daška vjetra, nigdje nikog da nešto bubne pa da se sjatimo.

Znači, život bez gluposti je nezamisliv.

Pokušajmo s jednim malim eksperimentom. Ajde šutite par dana, nemojte odgovarati na telefon, slati mailove, pisati statuse na facebooku, uglavnom šutite kao zaliveni. Što će se dogodit? Pa svi će vas otpisati! Biti ćete jednostavno zaboravljen slučaj. Kao da vas nikad nije ni bilo.

Nakon toga neprestano govorite, javljate se na telefon, zovite, šaljite mailove, protestirajte, pišite statuse, itd. Svi će se momentalno sjatiti oko vas i bit ćete začas najpoznatija osoba u svemiru. Proporcionalno budalaštinama koje ćete objaviti.

Eto vidite da nam je glupost nasušna potreba.

Neki novinar je ministru našao da je nekoć davno rekao nešto što se kosi s etikom tog novinara i njegovog glasnog kružoka. Poslije se ispostavilo da je tad novinar govorio navlas isto kao nekoć i ministar. Zašto novinar sada tako govori? Zato jer voli govorit. Ne može izdržati da ne govori. Bez obzira na posljedice.

Pitate se, tko je ovdje glup? Oba. Novinar više. Jer, znao je da je tako govorio, i da će mu se to otkriti, pa ipak sad govori nešto posve drugo. Znači, to je jače od njega.

Kažu da samo budale ne mjenjaju mišljenje. Ili, mišljenje je kao i guzica; svatko ga ima.

Je li baš o svakoj stvari moramo imati mišljenje?

Komunisti su tu možda najdalje dogurali; niste morali misliti, oni su to činili umjesto vas. Super. Čemu se zamarati? Ako bi te netko nešto pitao odgovoriš mu tako da mu pročitaš zaključak sa sastanka centralnog komiteta.

Vrlo jednostavno. Eto vidite kako se štedilo vrijeme i energija, a povećavao radni kapacitet.

No, bez obzira na sve, socijalistički čovjek je izgorio. Gdje su, dovraga, pogriješili?

Koliko poznajete 'opinion makera'? Ja ih pratim mnoštvo. Zašto? Pa gledam dokle to ide. Pouzdano vas mogu izvjestiti da je situacija vrlo šizofrena; taman kad misle da su neku stvar zavezali u čvor, ona im izmigolji.

Naravno da sam nebrojeno puta sebe uhvatio s mišlju nakon što pročitam njihove nenadmašne tekstove; kako sam ja ovako glup? Kako ne mogu složiti nešto tako pametno? Sigurno se priroda sa mnom poigrala da ništa pametno nemam za kazati?

Na stranu što su sve te teze protokom vremena poput poluge potonule u vodu. A, oni i dalje, nemojte sumnjati, nastavljaju sa svojim nenadmašnim mislima.

Dok ti čekaš neće li ti nešto isto tako pametno pasti na pamet – proš'o voz!

'Dragi, nisi ni primjetio moju novu frizuru!'

'Joj, oprosti, odlična je!'

'Lažeš!'

'Zašto me onda pitaš?!'

U teškoj smo gabuli; o svemu moramo imati mišljenje. Jer, ako nemaš mišljenje ispadaš glup. Bez obzira kakvo ti je mišljenje.

Mišljenje je kao govno – sve muhe se trenutno sjate na njega.

Neki dječak u Bosni je ispred kamere rekao da se brine o kozama koje njemu i njegovoj braći i sestrama donose mlijeko, a da ga bicikl, mobitel i kompjutor ne zanimaju. Jer ga to neće nahranit.

To je govorio hladno, zrelo i suzdržano. Za to vrijeme novinarka se raspekmezila ko kišna glista i slinila nešto tipa; ti si divan, ti si krasan šesnaestogodišnjak, sigurno je tvoja majka ponosna na tebe. I još mu obećala nabavit kozu.

Šta tu ima čudno što se dječak brine o kozama i o braći i o sestrama i o hrani? Ništa, naravno. Problem je u tome što je to svima tako srceparajuće, divno i krasno. Dok se u isto vrijeme uvijek netko drugi brine o našim kozama. I koje nam nikad nisu na broju.

Ništa tu, zapravo, 'divnoga i krasnoga' nema. Dječak brine o kozama čije ga mlijeko hrani i koje će ga održati na životu isto kao što koze vide list na grani koji će obrstiti. I nema se tu što misliti.

Ali, iza toga stoji priča koju bi mi htjeli čuti. Jer, uvijek 'iza' mora biti neka priča o kojoj ćemo mi imati ekskluzivno mišljenje. Gdje bi mi htjeli pokazati kako smo najbolji. I najpametniji, naravno.

U čemu smo bolji? U muženju. Da. Ali ne koza.

I tko je tu na kraju koza? Pa novinarka.

On nema svoje mišljenje. Njega ništa ne zanima. On po cijeli dan bulji u plafon.

Sjećate se tog perioda tamo oko sedamnaeste ili osamnaeste godine naših kratkih života?

Recite pošteno kad vam je bilo ljepše nego tad? Bolio vas je đoko za sve. Bilo vam je sve ravno do Sahare. Nestajala su carstva, države, bio je sveopći pomor političara, udba je uhodila sve okolo, a tebi se frigalo za sve živo. Mogao je izbiti požar tik do tebe, ni prstom ne bi mrdnuo. Ne bi ga ni zapišao.

Zapravo bi ti se pišalo, ali bilo ti je lijeno otići do zahoda. Pa bi u jednom trenutku sve strusio između madraca i stranice kreveta.

Možda bi te pokrenula jedino kakva zgodna maca. Ma, ne bi ni ona. Jer, već tada si slutio da tu ima neke zle kobi.

Onda opet dođu one dobre godine kad zujiš okolo i tulumariš i taman kad misliš da sve ima nekog smisla čuješ sudbonosno pitanje; kada ćeš se ti više uozbiljit?!

I nisi ni složio neku jasnu konstrukciju što bi to točno trebao, ni ne primjetiš  kako su te upetljali u mrežu i iz koje se nikad više nećeš izvući.

Posle jebanja, nema kajanja!

Eh, da te je netko na vrijeme na to upozorio. Možda bi  ga na vrijeme izvukao.

Zapravo je pravo pitanje kako se ama baš nikad nitko ne nađe da te u takvom trenutku upozori na sve te posljedice. Ma kakvi. Zadovoljno trljaju ruke. Evo još jedne muhe bez glave.

Udvarao je djevojci da budi najiskrenije osjećaje u njemu, a u braku se pretvorio u svinju.

Koliko njih je nasjelo na tu najstariju foru? Ne znam je koja nije. Da, ali važnije joj je bio obući vjenčanicu i izgledati kao Stephanie Seymour iz 'Novembar Rain', onog spota Gansića, nego razmišljati o posljedicama. Mislile su da se to 'maminoj princezi' ne može dogoditi.

A, bio je tako divan, divno je govorio, divno hodao, imao je divne zube, ukratko bio je san snova.

Kupio joj je najljepši i naskuplji prsten, kod najstarijeg i najpoznatijeg zlatara, pa su imali svadbu u najboljem i najljepšem restoranu pored mora, s pomno probranim uzvancima, dok su na pučini iskakali dupini (taman su s gazdom pregovarali o cijeni), a poslije su otišli na Bali i tamo se još jednom vjenčali po budističkom ritualu.

Pa su im onda roditelji kupili stan, pa su došla djeca, pa krštenja, prijatelji, zajednički ručkovi, odmori na ekskluzivnim destinacijama i još puno toga, da sad ne nabrajamo, mogli bi izazvat derivacijski račun.

I onda je on jednog dana zalegao i više nije htio nikuda. Čak više nije gledao ni druge žene.

Sad samo rokće.

Šta je, pobogu, krenulo po zlu?!

Poštujete sebe. Nemojte izvisiti prenisku cijenu, sklonite se s rasprodaje, stanite u izlog gdje drže najskuplje stvari.

To su ti savjeti za samopomoć koji nam nude stručnjaci. Zar se tako teško držati toga?

Evo, recimo, dogode se tu i tamo izbori. Sva tmuša i tma se digne ne bi li zadobila vaš glas. Odmah na početku se zakuneš da ga ama baš nikome nećeš dati. Nema tih para da svoj glas daš nekom gadu koji ti se podrugljivo smiješi s plakata. Znaš da se zadnje četiri godine namažnjavao love da mu i nerođeni praunuci mogu mirno spavat.

E, što se kampanja zahuktava, a počme se bambusat po nacionalnim prsima, tvoje srce raste, a razum splašnjava. Nisi ni trepnuo 'koalicija narodnog zajeba' u foto finišu prva prolazi ciljnu ravninu.

Za koji dan onaj s plakata začas je u ministarskoj fotelji i pokazuje ti nevidljivi srednji prst.

Tko ti je kriv, majmune?! Šuti i čekaj slijedeći izborni ciklus.

'Čitajte sitna slova na kraju ugovora, tamo se krije opasnost'.

Koliko si puta čuo takvo upozorenje na televiziji? Kao ono na prognozi kad je poledica; ne idite na put bez zimske opreme.

Iako ti je dioptrija još sasvim  u redu nije ti se dalo naprezati. Radije si pred osobnom bankaricom glumio badžu, dok je ona premetala nogu preko noge.

'Može valutna klauzula u švicarcima?'

'Šta mi to donosi?'

'Nisku kamatu i fleksibilnost otplate.'

'Prodano!'

Prođe koja godinica, a švicarci podivljaju. Cijeli svijet je u čudu. Nitko se, navodno, tomu nije nadao. Tako decentna, odmjerena nacija. Takvo što se njima ne može dogoditi.

Eto, događa se i najboljima. Samo to, začudo, nikad nisi ti. Nikako da tebe fortuna mazne mokrom čarapom po glavi.

Možda slijedećom prilikom, u nekom drugom životu.

< Prethodna Sledeća >

Prijava





Nemate nalog? Napravite nalog

Sindikacija

Sindikacija
RSS 0.91
RSS 1.0
RSS 2.0
Posetioci: 2565546
ETNA