Prećizilo
Bijem pedere, sanjam Kosovo
Ovde sam, ako me pamćenje još uvek služi, tek četiri ili pet dana. Hladno je. Prvoga dana, na dnu rova, blato je bilo do gležnjeva, posle toga je zaslugom neprekidnog mraza sve preraslo u tvrdu masu po kojoj se mora hodati malo opreznije, jer su zaleđene ivice nezgodne ako se na njih stane kako ne treba. Prljav sam kao svinja. Improvizovani WC nalazi se u najudaljenijem delu rova - uprkos velikim hladnoćama, može se prepoznati po miomirisima i sa dvesta metara. Debele pamučne gaće osipaju se iznutra, pa mi se u dlake na nogama hvataju sitne kuglice nastale razgradnjom tkanine. Ako bih pokušao da se skinem, mislim da bi mi jedino čekić i dleto u tome pomogli.
Poučna priča o dva brkata tipa
Svaki cinik koji drži do sebe mora u svojoj biblioteci imati makar jednu knjigu izašlu iz đavolske radionice američkog velemajstora Embrouza Birsa. Čovek koga su zvali pesimističkom mašinom ostavio je za sobom takav mizantropski opus da je skoro nemoguće doživeti neko iskustvo koje on već nije propustio kroz svoju iskrivljenu i sarkazmom dobrano natopljenu lupu. Politička džungla jedna je od Birsovih omiljenih tema ( u privatnom životu bio je žestoki protivnik republikanaca) , pa nas i danas jednako fascinira tačnost i sveobuhvatnost njegovih pogleda na svet, najčešće datih kroz svega nekoliko rečenica.
Zapisi iz gasne komore
Niko ne voli dosadne ljude. Znate one što nam se nakače, pa onda pričaju šta su radili od trenutka kada su blagoizvoleli otvoriti oči pa sve dok zenicom svog organa vida nisu fiksirali našu nesrećnu konturu. Ili one koji, mada je očigledno da ih niko ne sluša, prepričavaju fabulu (ili, po naški: plot) filma koji su gledali, i to tako da ne izostavljaju ama baš ništa, pa im onda treba oko petnaest minuta da se sete imena glumice koja se pojavljuje na pola sekunde u jednoj sceni, naravno, u toplesu.
Majku ti božju, zar već 30 godina?
Tokom celog prvog razreda osnovne škole upoznavali smo se sa učionicom, premeravali hitrim dečjim očima svaki ćošak prostorije i polako se privikavali na to da ona (učionica) simbolizuje našu prvu veliku obavezu u životu. Već na početku drugog polugodišta mogli smo, zatvorenih očiju, da opišemo raspored stvari i nabrojimo kompletan (tipično socrealistički) inventar. Samo je jedan detalj ostao nepoznat - u levom uglu, dakle desno od katedre, nalazio se nekakav žućkasti ormar. U odnosu na naše tadašnje visine bio je ogroman, što bi se dalo rešiti nekim pomagalima i već bismo se nekako uspentrali do njegovog vrha, ali je problem bio u tome što je bio i zaključan.
Himalajini vodopadi
Nije lako biti uspešan i krupan preduzetnik u zemlji Srbiji. Eto, jedan nam nedavno otvorio dušu i priznao da noćima ne može da spava. Svoju slabost nije elaborirao, ali se između redova dâ naslutiti da mu kroz glavu prolaze stotine neisplaćenih radničkih toplih obroka, ugrožena prava zaposlenih, nepostojanje bilo kakvog ozbiljnog sindikata, a jedna mora mu se stalno vraća – njegove krvavo stečene milione svojim ogrubelim i od teškog rada ispucalim rukama, na njegove oči, prebrojava neki tamo anonimus u iscepanim pantalonama i bluzi, samoinicijativno odlučujući da polovinu te sume zadrži na ime poreza na pohlepu. Naš se uspešni privrednik tada budi u znoju, vrišteći i unezvereno gledajući oko sebe, smirivši se tek kada nedvojbeno utvrdi da se nalazi u svojoj privatnoj palati i da se ni delić imetka nije okrunio.