Prećizilo
Imamo krticu!
Poštovani saradnici,
Dragi čitaoče ( nije kurtoazija, niti kurtaofrika, već činjenično stanje),
Ekselencije,
Vaša pre(porod)osvešenstva,
Nimalo uvažena gospodo Glavaš, Hadžić i ostali talože,
Cenjeni auditorijume,
Šta sve možeš u Srbiji kad si mrtav
Od svog postanka čovek neprestano traga za odgovorom na pitanje da li se išta dešava sa nama posle smrti. Prestanak rada srca, pa zatim i mozga, najsigurniji su pokazatelj da je naše ovozemaljsko bitisanje okončano. Posle toga konstatuje se, burduškim rečnikom, da je čovek "umro od smrta" i da je "murtav". S obzirom na to da je strah od konačnog kraja jedan od najjačih strahova koje poznajemo, na njemu su izgrađene čitave moćne industrije i imperije- pomenimo samo tradicionalne ili alternativne verske zajednice. Da su svi ljudi kao Homer Simpson, koji sve dileme rešava konstatacijom da će se na samrti pokajati i da će mu sve biti oprošteno, slabo bi se te zajednice 'leba najele. Ovako, dok je ljudi , biće i dobrog profita od posredovanja između ovog i onog sveta( iz kojeg se, baš kao i sa unosne političke funkcije, niko ne vraća).
501
"Otvorite četvere, ako treba i osmere oči. Nijedan zaperak ne sme da ostane, jer™ vam to jasno?" galamio je predradnik Pero, penzionisana drotina naviknuta na dril svakakve vrste. Tačnije, ex-drotina familijarna sa svim vrstama drila pod uslovom da je on taj koji nečasnu rabotu sprovodi, nikako trpi. Po okončanju aktivne službe zapala ga je njiva jednog siriškog poljoprivrednog dobra, gde je na veselim bakutama i nemirnim srednjoškolcima i studentima trenirao svoje sposobnosti komandovanja i "sprovođenja discipline".
Vojvodinci i ostali
Sticajem izuzetno čudnih okolnosti, koje bih, da sam (kao neka TV lica ili ministri) naložen na maskirne uniforme, KOS, DOS, ŠTAZI, EKSTAZI, KGB i MOSAD, mogao da proglasim državnom tajnom, pre dosta godina došao sam u situaciju da izigravam nastavnika, mnogo pre no što sam za to (ihaj, od kad!) svršio škole. Moj partner u edukaciji trećeg lica bio je jedan sada veliki drmr, čije ime, naravno, neću pomenuti. Reći ću samo da ga se sećam kao sjajnog čoveka i da se nadam da ga ovo što sada radi neće iskvariti.
Soundtrack za Dan ljubavi
Ako hoćete da Sizifovo fizikalisanje u poređenju sa poslom koji vi radite izgleda kao neobavezno leškarenje, pokušajte da pišete o ljubavi. Najozbiljnije. Kada bi pisanje o njoj(zi) pričinjavalo samo deseti deo meraka koji je u nju ugrađen, bilo bi to, što reče jedna ikona iz mog detinjstva, "lake muke". Nije tako. Veoma je daleko od toga, šta više. Nigde se, kao kod piskaranja o ljubavi, ne sklizne tako lagano u patetiku. Nigde se, kao kod promišljanja o ljubavi, ne suočavate sa bujicom najrazličitijih reakcija - od večito pametnih relativizatora, preko podsmešljivih kritičara koji vas gađaju racionalizacijama pa sve do dežurnih, nadobudnih i samoproklamovanih cinika. Onakvih koji žive životom Vila Hantinga, hermetički zatvorivši svoje srce i sa neskrivenim prezirom gledajući na mogućnost javnog ispoljavanja emocija - napose ljubavi. Problem tih ljudi je što se u životu teško sreće osoba poput Vilovog terapeuta - pre će biti da takvih stvari ima mnogo više na filmu. Bilo bi sjajno kada bi svakog od nas, u nekoj životnoj fazi kada smo razočarani, besni, prema ljubavi skeptični, zapao po jedan terapeut koji nam priča o tome kako je toržestveno njegova voljena počivša žena umela da prdne u snu i kako je on svaki put na sebe preuzimao odgovornost za te gasne nepodopštine.