Prećizilo
Nikom ništa
“Vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana”, viče u mikrofon mlad čovek, u košulji kratkih rukava i sa kravatom, na mestu gde su pretnje i psovke uobičajene, ali je posle njegove rečenice čak i u skupštinskoj sali, tog 20. jula 1995, nedelju dana posle srebreničkog masakra, temperatura pala za nekoliko jezivih stepeni. Bez elementarnog pijeteta prema žrtvama (koji je stigao tek petnaestak godina kasnije), mladić brisan iz vojne evidencije otvoreno preti smrću (sa bezbedne udaljenosti prvog lica množine) građanima druge, međunarodno priznate i suverene države. I? Nikom ništa.
Razmišljanja jednog običnog srpskog birača
Sredinom dvadesetog stoleća sirotinjske krajiške kuće veoma su ličile jedna na drugu. Pravljene su tipski, a nastanjivane debelo preko svojih mogućnosti i kapaciteta. Obično su imale samo dve glavne prostorije - ona veća nazivala se kućom, dok je druga bila jednostavno „soba“. U jednoj od tih soba, krajem sedamdesetih godina prošlog veka, tekli su bezbrižni zemaljski dani letnjih ferija balavog i pomalo crvenokosog dečarca. Tu, na zidu male prostorije, ispunjene mirisom čudne mešavine jedrih jabuka, čiste posteljine i raspamećujuće šljivovice iz burenceta odmah iza vrata, dogodilo se deranovo prvo suočavanje sa mističnim likom sa ikone. Bio je to silan i strašan junak, uspravan i odlučan u sedlu propetog ata. Pod konjskim kopitama dušu je ispuštala probodena ala. Ubivena kopljem Svetog Georgija. Iako strašan, prizor je veoma brzo postao neizostavan deo inventara jednog detinjstva iz srećnijeg i bezbrižnijeg vremena, pa je svaka naredna pojava nemanoegzekutora izazivala talase prijatnih asocijacija.
Ja, najgora
Ako živite u Srbiji, verovatno ste čuli za mene. Štaviše, možda sam vam baš ja najveća briga u životu. Baba roge, drekavci, grof Drakula, vampiri (i ostala horor tevabija) nemaju šta da traže u poređenju sa mnom - mnogi će roditelj svoje uzdrhtalo potomče užasnuti mogućnošću da mu baš ja dođem u san. Mrzim Srbe iz dna duše, a tačno se sećam kada je ta parališuća netrpeljivost počela – onog momenta kada sam udahnula prvu česticu vazduha.
Osvajanje Cenzus planine
Postoji nekoliko teorija o prosvetljenju koje ga je zadesilo. Zapravo, bilo je to proviđenje, gotovo epifanija. Po jednoj, manje ubedljivoj verziji, dogodilo se to dok je njegov luksuzni službeni automobil jezdio nekom od mnogobrojnih trošnih i izlokanih srbijanskih džada. Zadnji desni točak upao je u rupu prečnika Kaspijskog jezera i tok njegovih (državničkozabrinutih) misli prekinut je grubim udarcem glave o krov automobila - čak ni švapski samohodi nemaju amortizere sposobne za mrtvi klinč sa našim kraterima. Trgnut iz neprekinutog bdenja nad ekonomskom dobrobiti domaje, dodatno iznerviran neplaniranim odskokom na „zadnjem sjedištu službenoga auta“, tog trenutka suočen je sa spasonosnim rešenjima, koja su navirala kao što roj osa kidiše na svakoga ko takne gnezdo.
Mlaćenje gloginja tuđim spolovilom
Neozbiljno je tvrditi da ima veze jedno sa drugim, ali izgleda da se tako poklopilo - od momenta kada je na sva zvona najavljen „veličanstven muzički spektakl u Beogradskoj areni“ posvećen „veselim devedesetim“ na našu političku scenu sve smelije probija se vokabular za koji smo naivno verovali da je zauvek zakopan u memli izrazito neprijatnog desetleća. Čak i kada se u obzir uzmu sve aktuelne otegotne okolnosti – počev od jakog sunca koje tera na halucinacije pa do hroničnog letnjeg izostanka bitnijih dešavanja, teško je ne osetiti lupanje srca i ine psihosomatske trzavice kada se ponovo slušaju izjave slične onima koje su nas vinule u zvezde u slavna vremena.