Rukopisi ne gore
Marginalci na okup! (proglasno, proglasnije)
Dragi Marginalci, kucnuo je naš čas, zagrmele su trube jerikonjske,
od poleta nam pucaju i bubne i zubne opne! To je znak da je pobeda blizu, a i
poraz je sasvim izvestan!
Ispod crte nema mesta za sve, ne zadovoljavamo se više malim stvarima i predmetima. Vandali će osetiti našu pest koju već sad čvrsto i redovno stiskamo!
Oooj, margino, mila mati, uvek ću te svojom zvati.
U boj, u boj za novi ljudski soj!
Konjuh stenje, ruši se kamenje!!
Nema više čekanja, oklevanja, skrivanja ispod ženskih suknji, bivaka pod jorgan planinom! Krenite bodro napred, rušite barikade, dignite buržuje iz njihovih toplih džakuzija, neka bude što piti ne može!
Pošto smo dosegli milion i po poseta našem sajtu, nek’ iz milion i po grla grune poklič bune.
Ovim proglasom najavljujemo opštu kafansku mobilizaciju naših prijatelja, autora i čitalaca. Krenimo svi na zborno mesto, ako treba i u pet kolona.
Kucanj u Kikindu
"Preko preče, naokolo bliže" bio je moto odabrane ekipe (autori, vozači, roudiji, kol gerle, stoperi i kuvari) na putovanju od Novog Sada do Kikinde (preko Bečeja, a kako drugačije?), što je upriličeno u četvrtak, 6. februara, povodom promocije knjige "Kucanj u prazno" u klubu "Teatar". Autorski dvojac Vajagić-Zukić odmah po dolasku u Kikindu doneo je obavezujući zaključak da se nalazi u žestokom cajtnotu, ali ih to nije omelo u gostovanju na RTV VK, koje je proteklo u prijatnom ćaskanju sa autorkom emisije "Bilo kulture" Tamarom Balaž, o čemu postoji i video-dokaz, evidentiran pod brojem VK 0602MMXV i priložen kao sastavni deo ovog izveštaja.
Love me tender
1.
Elvis je
mirisao bajno! I ruka mu se nije znojila, iako je držao moju šaku u
svojoj, već čitava dva minuta. Drugom rukom me je obuhvatio oko
struka. Čvrsto, bogme. Prilično čvrsto. Sve sam mogla da mu
osetim. Malo su me golicale po nosu šljokice s njegove visoke
kragne. Čudo od čoveka, taj Elvis! Kao da peva samo meni, dok ovako
plešemo. Šapuće, a svi ga čuju. Dobro, ima mikrofon, ali ipak.
Love me tender, love me sweet, never let me go... Ko bi poželeo da te pusti, čoveče. Možeš me ovako vrteti do smrti, što se mene tiče. Ili dok ne upadnemo u ovaj bazen, svejedno.
You have made my life complete, and I love you so... Sve sam mu verovala. I jako sam želela to da mu kažem. Ali nije bilo vremena, a i nije bilo u redu. Čovek je pevao, svi su gledali u njega, i što je najgore, gledali su i u mene, i mikrofon je bio tu, između mojih i njegovih usana koje su bile dramatično blizu, i ko zna u šta bi se to izrodilo u nekoj drugačijoj situaciji. A htela sam da mu kažem baš to, da mu sve verujem dok peva. I da treba da ostavi taj mikrofon, da zaleprša svojim srebrnastim svetlećim plaštom i da me odvede odavde, prvo dole na plažu, na pesak, a posle ko zna gde.
Udahnuti
Nikada se
nisam zaozbiljno kanila
ubiti. Znala bih,
tu i tamo, priprijetiti u bijesu ili
kakvoj muci, ali to je bila
obična poštapalica,više način da
skrenem i barem neko vrijeme zadržim pozornost na sebi. U
to da ponekad
zaista poželim prestati
disati nije vjerovao nitko pa čak ni ja. Ne znam što mi
se te jeseni dogodilo. Jesam li se okliznula? Precijenila? Što mi se to,
dovraga, motalo po glavi?
- Udahni! Udahni duboko! – glasovi oko mene su zazivali život, a za jedan sam znala da se svakako treba boriti. Pokušavala sam uhvatiti i čvrsto se primiti za ruku koja je stiskala moja prsa i iz grla pustiti glas, ali on je ostao zarobljen. Trenutak prije no što ću ga iskašljati s mlazom vode jasnije sam vidjela neke stvari. Iz magle, iz promrzlih kostiju i mnoštva zabrinutih lica nad mojim mokrim tijelom, izmeðu djetinjstva obilježenog nebrojenim, naglim odlascima i skrušenim povratcima moje majke, svih njezinih mladih ili ponekog ocvalog ljubavnika; svih očevih slabosti utopljenih u izmaglice alkohola i mladosti ispunjene mojim pentranjima i padovima dubokim do same suštine boli, bolesti i, na koncu, dana provedenih na bolničkim odjelu, uz nespretna i nepotrebna majčina objašnjenja: “znate, pod stresom je... ispiti su teški”, ja sam najjasnije vidjela njega. Vidjela sam da više nije i nikada neće biti tu.