Deset deka šmeka
Aerobni diktat
Nasušna potreba čoveka sa početka XXI stoleća da svoje telo izlaže čestim fizičkim naporima, uz nadu da će mu to produžiti životni vek i učiniti ga srećnijim i boljim. Za razliku od, recimo, Vinstona Čerčila, tipičnog čoveka XX veka, koji je svoju dugovečnost objašnjavao izostankom fizičkih aktivnosti i sklonošću ka iću i piću, junak našeg doba pažljivo broji kalorije unete u organizam, triput merka zalogaj hleba pre no što ga strmekne niz jednjak i dugo prebira po voću i povrću, izluđujući lokalne piljare. Vežba se svugde, u svim okolnostima, čitaju se tekstovi o zdravom načinu života, sa nerazumevanjem gledaju nesrećnici što sebi dozvoljavaju kilograme viška. Ukusnim se proglašavaju namirnice koje ni smrtno gladan cucek ne bi pokusao sa maslom. Koliko daleko je ovaj fenomen odmakao svedoči i ova nevešta pesmica, ponosno okačena na zid jedne teretane u srednjoj Bosni (mešanje ekavica i ijekavice posledica prepisivanja) :
Rocco Gramata
Ovo je kratka i nimalo poučna priča. Da je ispričana na nekim drugim geografskim prostorima, možda bi imala naravoučenije, ali smo mi već nadaleko poznati po nesposobnosti da iz bilo čega izvučemo pouku, te se kroz istoriju, poput onog zgubidana iz kineske poslovice, stalno saplićemo o isto kamenje. Tema priče je nadaleko nepoznati (rećemo, italijanski) pesnik, kojeg su celoga života dovodili u vezu sa čuvenim šansonjerom skoro identičnog imena i prezimena , čija je “Marina” uveseljavala milione ljudi širom planete. Roko Gramata nikada nije bio talentovan za muziku. Ako ćemo pošteno, nije vala ni za poeziju, što mu nije smetalo da svake godine, uglavnom o svom trošku, ili uz pomoć opskurnih izdavačkih kuća, publikuje novu zbirku rasparenih i nerazumljivih, ali zato veoma pretencioznih stihova.
Ekskurzija
Kladim se da zavidite prosvetnim radnicima. Raspust koji teče (a ne jede svoju decu), fina senilnost u ugašenom pogledu, povremeni lekoviti sadistički ispadi, aktivno otaljavanje nastave... Za vas su profesori, svakako, apatični budžetožderi što misle samo na privatne časove, dnevnice, ekskurzije... Ekskurzije? Tu smo znači!
Sad, zamislite dolepotpisanog kako žuri na autobusku stanicu odakle treba sedamdesetak đaka povesti na trodnevni safari po srbijanskim bogazama. Autobus na sprat, džin od 18 tona, polako se puni. Deca zaljubljeno pogledom miluju šasiju prometala i zauzimaju svoja mesta. Dovitljivi prevoznik dosetio se da grdosiju snabde bednim fićinim motorom, pa svako ubrzanje preko 20 kilometara na čas pozdravljamo ovacijama.
U međuvremenu krmeljava, mnogoglava neman se razbudila, pa urla, mljacka i uživa u šerijatskim ritmovima koji mi svest paraju po šavovima. Na prvom zvaničnom stajalištu secikese, torbari i virtuozi u šibicarenju bacaju nam se pod točkove ne bi li što pre došli do slatkog plena. Razgrću espap i sitnež po haubama – posao cveta!
Nidža brica
Migolje dani po užarenom bilećkom kršu. Na poligonu – otac desetarski muči vojnike nekom besmislenom radnjom. Jedan od njih odmaknu se, odmeri očev vižljasti stas, obrijanu glavu pod šapkom i procedi: "Ih, kakav je, i kosa mu smeta." Od tada otac neguje kult frizure. Sećam se, nakon kupanja – uvek je punio kadu do vrha, čulo bi se pljuskanje i talasanje – očekivao sam da vodena bujica provali vrata i sve nas potopi, redovno iz mrežice vadi bajate "kajzerice" i stavlja taj upleteni šlem na glavu. Pri tom kači i guste obrve koje se podvijaju dajući mu čudni izgled nekog zaumnog posetioca.
U našoj porodici postoje mnogi obredi. Svakog prvog ćevapi kod Gradimira, obavezno velika, nesavladiva porcija, odlasci u Bagremaru da beremo ljubičice i gađamo čepove vazdušnom puškom, slikovnice-majušnice nakon zubara... Ali, najdraži mi je trenutak kad otac stane pred naprslo ogledalo i, uz rečenicu "Opet mi kosa jaši po ušima" a, videvši da sam se i ja "zakusturio", preseca: "Sutra idemo kod Nidže, na šišanje."
Kafa
Čulo se samo kako čelični žrvanj u valjkastom vratu ručnog mlina drobi i raskida uskomešana zrna kafe što se sudaraju, mrve i propadaju ka opojnom ambisu. "Najbolje mlinove za kahvu pravio je neki Joso Bilalić iz Gornjeg Vakufa", zaunjka stari Edib, moj domaćin otkako je Alma, prethodno me tek plaho poljubivši, izletela nekim svojim poslom koji se mene, iznenadnog gosta, nije ticao. "A u davna vremena, kahva ti se, mladiću, tukla ćuskijom o topovsko đule u stupi od trešnjeva panja. Pa bi se miris taze kahve meraklijski razlijegao čaršijom."
Kao da ga i sada vidim – "francuzica" na čelu, zvrk šiške preko oka, vešto prstima sabija ljuti duvan u kolevčicu papira. A na podu – fascikle pretrpane hartijom po kojoj je godinama kočopernim rukopisom ispisivao istorijat kafe (svoje životno delo, čiju je građu sakupljao u istanbulskim, bečkim i sarajevskim bibliotekama), poređani fildžani i tacne, šećernice s čijeg vrha se žari blistavo oko kamena, džezve filigranski zasute puzavicama šara, posudice s uvijenim uhom, šalice za mleko i stotinu čuda što ih je nazivao "kahvenim takumom".