Deset deka šmeka
Mali prostonarodni šatrovački rječnik
Vušugla - Deo tela koji kod najvećeg broja ljudi najočajničkije vapi za bilo kakvom popunjenošću; Deo tela koji legendarni centarhalfovi podmeću tamo gde drugi ne bi ni nogu ; Suvišan deo tela kod glasanja
Ljakse – Pripadnik vrlo rasprostranjene populacije koji se odavno odrodio od njive i pluga. Lako se prepoznaje po rečenicama „Volim Andrića i Dostojevskog“(jer je samo za njih čuo) i „Slušam sve vrste muzike“ (jer je to istina)
Niste - Sport u kojem su naši predstavnici ranije gubili od mnogo slabijih, žalili se na povrede i predavali mečeve.
Rčma – Prozor u svet za digestivni trakt ; Polazište svakog rektalnog planinarenja kao i početno mesto mnogih uspešnih karijera
Kruh
Jedete ga svaki dan, a nemate pojma što jedete. A, moja baba bi govorila; kruh naš svagdašnji! U njezino doba zvali su ga 'štruca'. Nije bilo isto jesti 'kruv' ili jesti 'štrucu'. Štrucu su jeli po varošima i gradovima, na selu štruce uopće nije bilo. Možda kao kakav zaostatak iz rata poput neke neeksplodirane granate, pa su ga neki seoski kroničari kao neki numizmatičari kad im se oči zacakle od neke prastare kovanice onako pljesnivog čuvali za pokazati 'budućim generacijama'. S onim izrazom; eh, kako smo se tek mi napatili!
Ali, u svakodnevnoj upotrebi mogao si računati samo na domaći tvrdi i bezukusni kruh ispod sača. Taj je još bio i dobar, za kakve svečane prigode kao što je bio odlazak u vojsku, dolazak prinove ili pak svadba. Ni traga ovoj šarolikosti pekarnica i njihove ponude.
Uzorni građanin
Kada bi to priličilo mojim godinama, stojim vam dobar, mogao bih prostim prepipom trudničkog stomaka otkriti pliva li u plodovoj vodici budući uzorni građanin. Nije to tek intuicija, prepoznavanje srodne još neispiljene duše, već sitni topot nagoveštaja: ako se beba rita smerno, ne maltretira majku (a pre svega oca) nerazumnim iskanjem krmećih papaka u saftu ili kesten-pirea, lepo se usmeri za izlazak u svet – eto novog listića za pozlatu najbolje kaste što je čovečanstvo ima. Mi uzornici kao dinje u bostanu sijamo svojom vrlinom. Mehur smo ravnoteže u libeli svakog sistema. Na vreme zapažamo kreste opasnih frizura, sumnjive vinile i knjige pod miškom, rasterujemo konjske muve anarhije koje država ne dospeva ošinuti repom.
Aforizmi
Stаviо је kuću nа dоbоš. Pukо је kо bubаnj.
Isprаli su mi mоzаk. Sаdа mi је sivа mаsа bеsprеkоrnо bеlа.
Pоstао sаm člаn bibliоtеkе. Sаd bаrеm imаm štа dа stаvim pоd pilićе.
Nаš vоđа оd silnоg pоslа, pаdа nа nоs. Vоli nаrоdu dа pоkаzuје zаdnjicu.
Bеli hlеb zа crnе dаnе.
Nisаm sејао pšеnicu. Оd tоg hlеbа nеmа.
Dnevnik navodnika
Subota, 3. mart
Niko se ne interesuje za mene, zašto bih se onda sam interesovao?
Hanif Kurejši
Nikad nisam pisao dnevnik, što me nije sprečilo da pre koju godinu istim snishodljivim rečima započnem jedan tekst u Vremenu, za koje sam tad beshonorarisao.
Nikad, zapravo, nisam radio mnoge stvari o kojima sam maštao, ali ne bih da ovu priliku protraćim na spisak onoga što mi je zakinuto.
Jednostavno, slažem se sa Duškom Radovićem da su „dani kao ulična ekspres lutrija: otvorite jednu - ništa, otvorite drugu - ništa, u trećoj - takođe ništa, u četvrtoj - nešto malo, tek da vas zavara i namami, pa dalje opet ništa”.
Međutim, upravo to srezano: „Ništa“ je na dan pada Bastilje u dnevnik, vrativši se umoran iz lova, pribeležio Luj XVI. Ne treba podsećati da se zapis giljotnuo u krvavo svašta, što je obrt nad kojim svaki dnevnikopisac grozničavije steže pero.