Deset deka šmeka
Dvousminski takt
Ne znam da li su vaši očni cilindri manje nadimljeni, ali meni naš akutni premijer ne izgleda kao neki kazanovajlija kog bi pripadnice nežnijeg (a često i jebežnijeg) pola gađale donjim vešom ili plišanim slonićima! Čak mi se čini da je na tom planu više uspeha morao imati čak i Voki Koštunica koji je svojom tromom nezainteresovanošću za seks i okolinu rođen da udara čežnju obožavateljkama muške memljive lepote. Nije, to p(r)okušavam da kažem, Ivica navikao da se gnjura u maslo poput ovog koji danima degutantno puni tabloidne septičke jame. Nije baš ni previše zdravo mozak time zatrpavati, jer čovekovo unutrašnje bogatstvo zavisi od broja stvari koje ostavlja na miru, ali, čik probaj ravnodušno preći preko toga da svaka šuša može prvog ovna vlade javno uslikati golim međunožnim zumom i naterati na „nisam stručnjak, ali mogu da pogledam“ grimasu.
Vodo(p)otporna zastava
U bašti sljezove boje šovinizma najbolje uspeva sirovost, koja svojom korovskom upornošću žilî u svaku slobodnu stopu zemlje. Nacionalizam i nije podoban za neke sekapersone, jer traži krv, znoj, suze, pitbulovsku uglađenost i hektolitre ljutih tekućina da ga uvek drže napetim i ostrvljenim da dejstvuje preko tuđeg izazivački isturenog grkljana.
Neki put, međutim, ne bude sve kako se čini onima koji „sede na ušima i kupe ogluške“. Malo ko, recimo, zna da poznati nacistički mračni mitinzi pod stotinama baklji i uz tropot borbenih marševa, ne bejahu plod romantične želje za spektaklom, već kukavne potrebe da se dežmekasti i pivskim stomacima opskrbljeni gaulajteri pod okriljem noći sakriju od podsmešljivih pogleda onih koji još sumnjaše u ubedljivost arijevskog mita o natčoveku. Hitlerovci su, kad već cokulama razvališe vrata priče, odnekud mnogo voleli zastave i to ih usmerava ka člančiću što sam ga jutros, listajući novine, uškembario.
Noć maski i poneka veštica
‘‘Večeras ću da jebem onu babu makar mi to bilo poslednje!” – dere mi se Sale na uvo. ”Koju? Ima ih više.” – vičem. ”Crvenkapinu.” – odgovara i odlazi prema njoj.
Shvatam da se moja petominutno isplanirana večerašnja sudbina da delimo taksi do kuće podlo podsmeva pred ispreplitanim jezicima mog druga i Crvenkapine babe. Okrećem se prema mestu na kojem sam trebala pogledom da zateknem najbolju drugaricu, i kroz par čaša vodke se prisećam da voli da nestaje u masi sa par čaša medovače. Pa dobro, svakako je prihvatljivije gurati se kroz masu sam. Popaj pod disko kuglom okreće neko polovno kormilo, pijana Oliva ga mazi po sveže razmazanom sidru na napumpanom bicepsu. Poznat mi je taj biceps iz socijalne teretane u kvartu, pa se okrećem u suprotnom smeru od kormila. Tu sam te čekala! – dakle, šank, i par čirlidersica poređanih po boji razmišljaju o idealnoj poziciji naginjanja preko istog kako bi im se suknjice podigle dovoljno da privuku pogled di džeja koji im obećava pesmu koju neće pustiti. Bar ne ovde.
Realno gledano, živimo u zamišljenom svetu
1. Na političkom ruletu je teško igrati. Na koju god boju uložiš, pobedi crvena.
2. Aforističar je Don Kihot koji je pao s konja na magarca.
3. Đaci su osvetlali obraz profesoru.Išamarali su ga.
4. I moja devojka je kao ovi novi telefoni. Osetljiva je na dodir.
5. Od satire ne može da se živi. Al', može pristojno da se umre.
6. Napravio je grešku. Za devet meseci je neće tako zvati.
7. Realno gledano, svi mi živimo u nekom zamišljenom svetu.
8. Opet smo izabrali istog vođu. Učimo na greškama.
Sve je rock and roll...iz sveske jednog DJ-a
kako dalje ja moram dalje ja idem dalje kroz bez posla i bez love uvek isto bez posla i bez love svima ovde reći ne bih mogao moram dalje nastaviti spisak da teče teče reka naslova živimo od pesama one imaju naslov naslov se piše da sakupljeno tako se ureže dubok duboko idemo dalje jer NAŠI DANI traju NAŠI DANI traju NAŠI DANI sa osmijeh pa doviđenja vještice te pjesma sa planine i pjesma o djetinjstvu gde srebri se mraz sa uvijek kad ostanem sam i sivilo perona pa trebao sam ali nisam pa opet trebao sam ali nisam