Deset deka šmeka
Baćuška
Sloven sa najnižom temperaturom smrzavanja, nadaleko poznat po čuvenoj rečenici “jebeš zimu bez minus četrdeset”. Ne mešati ga sa pripadnicima iste etničke grupe specijalizovanim za najviše tačke međusobnog omržnjavanja, Srbima i Hrvatima. Rus je, makar u dobrom delu naroda serbskoga, prepoznatljiv po tome što je njegov izmet neuporedivo ukusniji čak i od proizvoda američke konditorske industrije (ko je do ovog empirijskog podatka došao, i na koji način, nikada do kraja nije razjašnjeno)
Kakav radostan dan!
Gorostasima komunističke misli posthumno suze очи черные: zora plamti u talasanju crvenih barjaka i trobojki koje, vezane u čvor, pod b(l)udnim okom otadžbinskih kljunara, vise niz otvorene prozore. Iz nalojenih truba trešte koračnice uz koje marširaju Buđoni, Sava Kovačević i kralja Petra garda. Umirovljeni generali beretama ciljaju sunce koje više nije tako daleko. Trepere jasike, čak se i vrapci prse kao kandidati za odlikovanja.
Ruski medved koji preteći reži na dušmane pogléda nas umiljato, kao preslikan s bebi-papice. U njegovim kandžama smo pronašli sebe, a izgubili manje od ništa, ovo malo NIS-a; zanemarljivo u odnosu na snagu koja nam se račva kroz krvotočje. Poput buđi na proji, žamor se hvata po behatonu. Ljudi grokću od sreće, razmenjuju cjelove,’vataju se u kozaračko kolo. TV-program je prekinut da spiker saopšti da smo, nakon 60 godina, preinačili sudbonosno ne.
Nakon toga, televizije proteruju s ekrana sve sto vonja po Zapadu. RTS se dohvatio Rubljova, pa ga preseca telegramima i ojkačama podrške, te se (i inače podugačak) film otegao duž obdanice. Drugi se snalaze kako znaju: usnimci s Olimpijade u Moskvi, Tkačenkove banane, Memedovićeva sibiroljublja, snimak trovanja gasom (prigodno) u Duhovki ili vazda zabavna etnička čišćenja iz Čečenije. Pristižu izveštaji sa skupštine našeg najvećeg kluba koji menja ime u „Južni potok“. U program se uključuje zahuktali telal iz pokrštenog Malog Mokrog Putinovog Luga. Privrednici udarili „stranputice putem prekijem“: reklamiraju igricu „Ruski monopol“, toblerone u obliku (i s ukusom) zidina Kremlja, babuške koje prate lanac geopolitičkog uvlačenja.
Pazi, Svemir te sluša !
Sudeći po broju rastava godišnje, svaka se normalna žena, ako iti malo drži do sebe, triba bar jedanput u životu temeljito i propisno rastavit. Naravno, pod uvjetom da je spremna na sve nuspojave.
Prva zapreka, vlastita mater:
– Je l' te tuče?
– Ne tuče.
– Ćerce moja, aj drž' se ti lipo svoga čovika i manje gledaj Oprah šou, vrag je opra.
Dalje, vlastiti budući bivši muž:
– Samo ti aj, al' neš dobit kune od mene!
To posli ostane zabilježeno ka jedini put za vrime braka da je bija od riči.
I tako počne hajka. Žena ganja bivšega, a nju ganjaju svi ostali muški jer mislu eto još jedne vesele raspuštenice. Šta jedva čeka... je l'. Privlači ih ka afrodizijak taj status žene bez muža.
Pismo o neiskrenim namerama
Nedragi i nemili naši,
sve ste videli. Nema potrebe da vam prepričavamo ili objašnjavamo. Srbiji se dogodio (o)dron, usred Beograda, na manjem od naša dva najbučnija stadiona. Petnaesti put toga 14. oktobra povređen je naš nacionalni ponos. Siguran sam da vi to razumete, jer smo u tome veoma slični - naši dani počinju tako što se durimo zbog svetskih nepravdi, a bivalo je da samo jedna obdanica iznedri tridesetak uvreda na nacionalnom nivou. Pravdoljubivi smo, kao što ste i vi. I veoma ponosni. Možda nemamo običaj da nam ponos proradi dok nam kasape plate ili nam prodaju najskuplju robu u Evropi (nemate ga, ruku na srce, ni vi) , ali se zato na najmanji nagoveštaj ataka na naše simbole, običaje ili veru mobilišemo i postavljamo u formaciju neophodnu za odbranu svetinja (takorekuć sakraluka). Može biti da pristajemo na to da nam inteligenciju vređaju protuve sa kupljenim diplomama i rasprodatim ugledom, ali opet - padamo u trans kad treba zviždati tuđim himnama i revnosno ne podnosimo pedere i ostale navalentne manjine. Ne damo na sebe, takvi smo, da se ne lažemo - oduvek.
Platni pomet
Zzzzzzzzzzzzzzzzzuuuuje kameree! I
što je disalo, više ne diše, emisija počinje – markiz...deee –
SAD!
*Vaša Patetičnosti, oprostite meni, skrušenoj radnici javnog cerviksa, što vam radni dan, koji traje i po dvadeset sedam sa...
** Koma sedam!
*... dvadeset sedam koma sedam
sati, krunim ovim razgovorom, ali javnost je, kao što znate,
ljubošitljiva i gori od želje da što pre sazna kakav bespoštedni
plan štednje ste nam, o, Neprocenjivi, smislili?