Deset deka šmeka
Da li bi mi verovali, da li bi me razumeli?
Gledam klince
danas, juče, pre
godinu, dve. Izlaze u klubove, na splavove, tiskaju napeta tela među zgusnuto
postavljenim visokim stolovima, držeći jednu ruku u vazduhu, kojom „igraju“, dok
drugom fotografišu momenat. I sebe u njemu.
Pod pritiskom su. To se može videti ako ih dugo posmatraš. Njihova pluća se šire i skupljaju drugačije nego pre dvadeset, trideset godina. Trude se, previše se trude da uživaju u momentu. A momenat se ne uživa na silu, on se dešava, kad se opustiš. Kad prestaneš da se mučiš oko forme, oko toga „kakav utisak ostavljaš“ i „gde se nalaziš“. Kad prestaneš da se zamajavaš time koliko će tvoja trenutna lokacija, društvo, dečko, cura, frizura, biceps, guza, šminka, garderoba dobiti lajkova.
Selfiljarke
Neka smela antropološka razmatranja i ukazivanja ne prezaju od pretpostavke da će ljudska bića u malo daljoj budućnosti imati veću i jajastu glavu, duže prste, te će, generalno uzev, svojim telom biti odlično prilagođena modernim i sve moćnijim tehnologijama. Sa predviđanjima se, ipak, nikad ne može biti načisto - Žil Vern i danas izaziva strahopoštovanje proročkim opusom, dok se niko ne seća umne londonske glave koja je krajem XIX stoleća smelo tvrdila da će, već u prvim decenijama XX veka, ulice velikih svetskih gradova biti neprohodne, jer da će ih. zbog enormnog broja kočija, zakrčiti ‘rpe konjskog izmeta. Kako je ovaj, inače ozbiljan i učen gospodin, nimalo šarlatanski nastrojen, tada mogao znati da će automobil promeniti kompletan tok ljudske istorije?
Proputarina i druge takse (na polzu državne kase)
Srećom po uboge mrčitelje
hartije (nišče zatočnike pisane reči),
svetovne vlasti slabo čitaju
mrsomudne traktate kada to nije
na ljutu muku ili namentuto moranje, pa
se ideja o razrezivanju novih nametčića, koju kanimo elborirati,
neće raširiti dalje od ovog nevažnog
kosmičkog zabrana (zlobnici bi rekli kloake). U esnafu
poreskih tlačitelja oduvek
postoji težnja da se stvore novi,
kreativniji nameti, od čijeg bi
primenjivanja korist imali svi, ali tako da građanin pokorni to ne oseti previše
po svojim leđima. Zadatak gotovo nemoguć, onolike mudre glave su razbijane
zarad njegovog rešavanja, pa nikom ništa.
No, možda to nije poreska kvadratura kruga, možda se, na prvi pogled
preopterećeni sistem može obogatiti nekolikim sočnim dodacima. Evo i konkretnih
predloga:
Glupost je neuništiva
Ako govoriš uvijek postoji mogućnost da ćeš reći neku glupost. Ako puno govoriš gotovo je sigurno da ćeš reći neku glupost.
Jednom je veliki Ernest Hemnigway rekao da 'čovjeku treba otprilike 2 godine kako bi naučio govoriti i otprilike 50 godina kako bi naučio šutjeti'.
Je li treba ovdje nešto pojašnjavati?
Ako pojašnjavaš gotovo je sigurno da ćeš reći nešto glupo. Kad netko nešto dobro kaže, tomu se nema što dodati.
Kada pišeš, recimo, ima ono jedno čulo kojega obično nazivaju 'šestim' i ono ti gotovo sigurno, kao da te gurka govori o tome kakvu si glupost upravo samljeo. Mnogima ni to nije dovoljno.
Recimo, politički život u ovim krajevima je jedno veliko more gluposti. Bolje rečeno ocean gluposti. Bila je onomad i neka nagrada za glupost godine. Konkurencija je bila strašna.
Naravno, nisu samo političari zaraženi tim virusom. Novinari, znanstvenici, umjetnici, šoferi, konobari, frizeri, zubari, doktori oćenito, svećenici, roditelji, rodbina, mogli bi tako u nedogled. Svi takve gluposti trabunjaju iz dana u dan, iz časa u čas da to, zapravo, više nitko ne primjećuje.
Bubne tako nešto i ostane živ. Koliko su nam puta u djetinjstvu rekli; ispeci pa reci. Mislim da nema živog stvora koji nije barem jedanput dobio takvo upozorenje.
Zašto je tako teško 'pregristi jezik'?
Stereo
Stručne knjige kažu da se radi o obliku reprodukcije zvuka kojim se pokušava stvoriti iluzija usmerenosti i zvučne perspektive. Reč "stereo" počeli smo viđati dosta davno, na različitim nosačima zvuka, kasetnim dekovima, muzičkim linijama i inom audiofilskom inventaru. Prvi ozbiljniji "lov" na stereo-plen dešavao se osamdesetih godina prošlog stoleća, kada su radio-stanice u Srbiji, jedna za drugom, dotadašnje mono predajnike zamenile novim, sposobnim da zvuk razdvoje na dva nezavisna kanala. Današnjim generacijama to će (ne bez realnog utemeljenja) izgledati i komično, ali je bilo nečeg uzbudljivog u tome da se uključi kasetofon sa radio-prijemnikom i čeka da se, prvi put, upali misteriozna zelenkasta (ili crvena, kako gde) lampica, ispod koje je pisalo "FM stereo".