Srećno, Kekec
Bačka Palanka-jedna posebna priča
Bačku Palanku sam prvi put vidio prije sedam godina, i to sa zidina iločkog starog grada. Iako se dva grada nalaze u različitim državama, može se reći da je to bilo izbliza – samo je Dunav između njih.
Koliko su povezani dvije države i dva grada najbolje se vidi u selu Neštin. Selo pripada Bačkoj Palanci, ali se, da bi se iz njega došlo do općinskog središta, mora proći - kroz drugu državu! Kad su pravljene ceste sve je to bila jedna država i niko nije pomišljao da to što put od Neština do Bačke Palanke prolazi kroz Hrvatsku ikad može postati problem.
U Neštin ponajviše idem kako bih vidio pravoslavnu crkvu svetih Vrača Kozme i Damjana, točnije onog što se u njoj nalazi. Sama crkva je jednostavna i razmjerno mala, s petostranom apsidom na jednom i vitkim zvonikom na drugoj strani. Na preostalim dvjema stranama je, u dijelu do zvonika, blago proširena pa bi, gledana iz zraka, djelovala kao neki džinovski križ.
Perast - nigdje nema toliko stare slave
Izrael najavljuje gradnju
vještačkog otoka koji bi Gazu spojio s „ostatkom svijeta“, Kina ih gradi
nekoliko za vojne potrebe, a u Dubaiju se prave zbog poboljšanja turističke
ponude. Sve se to dešava u 21. stoljeću i svi to smatraju svojevrsnim čudom. U Perastu,
mjestašcu koje po posljednjem popisu (2003.) broji svega 349 stanovnika,
uradili su to prije više od 500 godina! Radi se, dakako, o otočiću Gospe od
Škrpjela.
Rijetko gdje se naiđe na toliko stare slave kao u Perastu. Kad bi je se moglo sakupiti na jedno mjesto pa podijeliti na onih 349 stanovnika, toliko bi im udarila u glavu da bi Perast začas preskočio Hollywood. Takvo što, naravno, nije moguće pa gradić živi svojim mirnim životom, kao u nekom polusnu, daleko i od pomisli da bi ikad više moglo biti ono što je nekad bilo.
Skadar - mjesto za one koji pričaju o multikulturalnosti
Možete li zamisliti grad sa više od 100.000 stanovnika bez ijednog semafora? Ne možete? E, pa otiđite u Skadar i vidjet ćete da je i to moguće! Ni putokaza gotovo da nema pa je jedini način „siguran“ za povratak pamtiti kuda se došlo.
Iz sela Zusi, nekoliko kilometara prije ulaza u Skadar, već se pomalo naziru obrisi skadarske utvrde Rozafa. Dvije su zanimljive stvari u Zusiju: jedna je neka vrsta kopije utvrde na vrhu brda iznad ceste, napravljene u sklopu velikog restorana i pansiona, a druga otočić na Bojani, na kojem je također podignut restoran; do restorana se može samo pješice, i to ne bilo kako nego uskim metalno-drvenim mostom.
Na Rozafu se ne penjem, ali je snimam iz svih kutova i sa svih strana. Nevjerojatno lijepa utvrda, na koju bi, kad se znaju svi njeni sadržaji, trebalo potrošiti barem čitav jedan dan, a toliko vremena ipak nemam. Izdaleka izgleda nalik maketi: kao da su se nebeska dječurlija zaigrala pa slagala kockice na kupi povisokog brda.
Rozafa, to je ona vjerna ljuba jednog od trojice braće iz narodnih pjesama što je uzidana u utvrdu, a bijela voda koja izvire u tvrđavi je, jasno, njeno mlijeko. Zbog toga još i danas mnogi mladi, nakon što se vjenčaju, prošeću do utvrde, jer je korist dvostruka: em Rozafino mlijeko jamči plodnost, em se naprave odlične fotografije. Kažem narodnih pjesama, a jedna je, ali u dvije verzije, jer je Rozafa ista ona Gojkovica opjevana u Zidanju Skadra na Bojani.
Šta to krije Čitluk?
Gospino ukazanje prije 35 godina u Međugorju, tada jednom od
nepoznatih i nevažnih sela općine, za kratko vrijeme je Čitluk
stavio u sasvim drugačiju poziciju od dotadašnje. S jedne strane je
sve to donijelo izrazitu pozitivu, koja traje do danas i izgleda kako
će trajati dok je svijeta i vijeka, a s druge strane je samo
općinsko sjedište, Čitluk, stavilo u drugi plan, u sjenu
međugorskog svetišta.
Vidljivo je to i u svakodnevnoj stvarnosti. Robna kuća „Čitlučanka“, nekadašnji ponos grada, zjapi prazna, ne radi, a za to vrijeme se u Međugorju svako malo otvaraju novi tržni centri. Hotel „Brotnjo“ radi, ali ga se ne može usporediti sa čitavom „armijom“ hotela, motela i pansiona izniklih u Međugorju tijekom posljednja tri desetljeća.
Radost putovanja u melanholiju
Porodične veze biraju Elmult, malo mesto
sa najvećim magacinom Ikee na svetu. U magacin se ulazi vozovima, a onda radnici
istovaruju robu iz vagona. I sam vlasnik ovog čuvenog trgovačkog lanca, nama pre
svega poznatog po kućnom asesoaru specifičnog dizajna, je iz okoline. Neki proizvodi
nose naglašen znak da su odatle, ali to nije razlog da budu skuplјi, već jeftiniji.
Centar je lep. Grad se uglavnom sastoji od kuća sa do detalјa sređenim dvorištem. Kažu, tipičan mali švedski grad. I svuda prisutna multikulturalnost. Jedan komšija je Kinez, drugi Amerikanac. Tu se svi nađu u čudu jer je ideal prosečnog Šveđanina Amerika. Isklјučivo govore američki engleski. Kolači, kafa, roštilј, slikanje, pa nazad.
Usput uživam u zimzelenom drveću, imam osećaj da idem u planinu. Prosto bih stala da prošetam. Na proplancima, visoke desetinama metara, stoje vetrenjače, ne one starinske, već nove. Dobijam ideju da kad budem bogata kupim sebi jednu.Tako bih mogla da gledam u nešto lepo što je visoko iznad uobičajenog zenita.