Betoven na uvce
Upekla zvezda!
Preplašeni mešanac seoske džukele i gradske buvare, taktikom napred-nazad, pokušava preći put prepun automobila, ubrzano dahćući i tražeći najbliži hlad. Nad asfaltom se, u daljini, uzdiže fatamorgana, kombinacija vrelog, treperećeg vazduha i nepostojećih, a tako vidljivih bara. Iz automobila vire ruke - dlakave, muške, često gole (ne i ćosave!) do ramena, ali i nežne, damske, čiji uredni nokti, valjda od nelagode izazvane zaparom, lupkaju po limu dok četvorotočkaši čekaju da se upali zeleno svetlo. Frižideri ispred prodavnica poluprazni, a i ono malo osvežavajućih pića u njima ne stiže da se kršteno rashladi, kolika je navala. Pravci ka rekama, jezerima i bazenima zakrčeni, što rezultuje raznovrsnim i maštovitim odabirom mesta za parking. Da bi izbegao direktan udar sunca tokom većeg dela dana, mnogi je vozač spreman učačkati svoga samohodnog ljubimca tik uz čardak poljoprivrednog gazdinstva, na sveže pokošen travnjak (lepši od vimblEdonskog) ili navr’ (nimalo naivnog) nagiba od šezdesetak stepeni.
Ko dete i trešnja
Bela je rasla usred šljivara ogradjenog naherenim plotom koji je po vasceli dan groktao i čak usred letnjih vrućina se ponosio blatom do članaka. Potpuno nedosegljiva, usred strogo zabranjenog pomenutog prostora, kojim su carevale svinje. Zapravo, krmača veličine omanje podmornice, ponos kuće. Babina miljenica koja se tri puta dnevno nameštala za češkanje pod njene artritične prste, od milja gurajući ogradu tako da se ljuljala i komšijska kuća. Za njom se vazda kretalo jato prasadi, panično je prateći u strahu da im majka ne nestane iz kadra. Mada, kako su rasli, tako su bivali sve hrabriji i avanturistički su se razilazili po prostranstvima šljivara.
Kino-oko
Priznajem, dobrih par godina nisam odgledao film na televiziji. Ali, istinski, da se tako izrazim – od korica do korica. Razlozi banalni, a tako ljudski. Nema se kad!
Ne, nisam privrednik koji danonoćno ugovara zlatonosne tendere, ni političar što šestari Srbijom nudeći prokisla obećanja. Mnogo je jednostavnije. Imam, naime, dvoje dece i vrlo ih je teško uspavati. Nisu nasledila ništa od mog splina. I nakon udvoričkog "Lepo spavajte" neprestano me opsedaju. I dok njima doturim noše, navučem zarozane pidžame, ušuškam medvediće i ostale plišane probisvete, i moja mučenička glava pada na jastuk. No, devedesetih sam svakako prezreo "malu crnu kutiju" (ko se pita zbog čega – "čita krive novine"), pa mi to odricanje nije teško palo. Ali, svaka, a naročito iznuđena, apstinencija teško pada.
Te noći zvezde su se konačno postrojile u dobitnički niz. Ženu sam iscrpeo upornim zvocanjem, a ni deci nije baš prijala tročasovna popodnevna šetnja. I dok su oni smišljali osvetu u kraljevstvu snova, ja stupih u klecavu simbiozu sa daljinskim upravljačem.
Prvi Roćkov košmar
Kada je došlo vreme da naš mali junak (zvaćemo ga Roćko) izađe iz majčinog stomaka, desilo se
nešto zaista neverovatno - plod se, izgleda, nečega uplašio. Dugo su se
doktori i babice rvali sa neposlušnim novorođenčetom, čije je ponašanje ličilo
na svesno odbijanje da izađe napolјe. Babici je čak palo na pamet da pokušaju
nečim da ga navabe, ali je ta mogućnost, posle početnog entuzijazma, brzo
odbačena, kao nemoguća za realizaciju. Promućurna babica setila se
primera od pre nekoliko godina, kada je jedno novorođenče tako izvučeno napolјe
mirisom kuvanog kukuruza, kojeg je njegova majka tamanila u trudnoći pa ga je
dečačić zavoleo i pre svoga rođenja. Plan nije uspeo jer je na pitanje šta je
najviše volela da radi u trudnoći Roćkova majka
odgovorila “da čitam”, a knjigu je, u ovim našim gudurama, mnogo teže
maksuz pronaći od kuvanog kukuruza. I da se u sali za porođaj neka i našla, šta
bi radili s njom?
Muke Roćkove majke
potrajale su nekoliko sati, da bi novorođenče na kraju ipak nekako promolio
svoju glavu napolјe - ličilo je, u tom času, na one kočoperne kupače što se,
poslednjih dana leta, silno zatrče ka vodi, dođu do obale, pomoče palac na nozi
i još brže se vrate odakle su došli. Pozivajući se na uspomene iz
najranijeg perioda svoga života, sâm Roćko je, desetak godina kasnije ,
preneraženom drugaru (koji mu nije verovao ni reč!) uz kafu i rakijicu ispričao
veoma čudnu priču: seća se, naime, beskrajnog straha koji je prethodio
napuštanju uterusa. Bilo mu je, kleo se, nekako sigurno i izvesno, mada
ne i uvek prijatno unutra, i nije mu se išlo u susret bezgraničnom
broju nepoznatih mogućnosti. Čudne i hladne niti zebnje premrežile
su mu celo telo, sa približavanjem neminovnog izlaska stud se umnogostručavala.
Kada ga je od bleštave svetlosti delilo jedva nekoliko milimetara,
poželeo je da urla. To je i učinio, čim mu je glava izašla napolje -vrištao
je dugo, otimao se, bacakao i naposletku smirio, zaspao i
usnio svoj prvi zemalјski san. Sna se sećao celoga života, do u detalјe,
najverovatnije zbog toga što je na trenutke bio čak i užasavajući.
Hiljadu!
Pesnik bi rekao „kao da je bilo nekad“
, a ima tome već skoro 15 Bajrama, 7 Božića, (ovan-)devetak parlamentarnih i
predsedničkih izbora, dva svetska prvenstva u fudbalu (lišena loptaške čarolije
balkanskih Brazilaca), nekoliko kontroverznih Nobelovih nagrada i nekolicina
nesumnjivo zasluženih.
Dirali smo i bili dirani, ustajali
samo da bi lakše pali, snebivali se i kočoperili, pisali i okapavali nad
nenapisanim. Brojali smo goste i izvirivali da vidimo ima li ih još. Krpili smo
i snalazili se, verujući da „sve može da se nabudži“.
Dočekali smo i željno kroz ušesa
propustili čarobne akorde muzičkih velikana, budili posetioce na promocijama
svojih knjiga i spavali na tuđim. Putovali smo, družbančili, bavili se uredničkim lomljenjem sopstvenih prstiju (i sitnih kostiju), u legat potonjim
naraštajima ostavili džakče ispušenih cigareta i baržicu potamanjenog piva.