Betoven na uvce
Šestodelni majstorluk
(“The Ballad of Buster Scruggs”, Braća Koen, 2018)
Ima tome već skoro 9 godina, a pamtimo kao
da je bilo juče - braća Koen napravila su mali žanrovski zaokret u svojim bogatim karijerama i bioskopskoj publici ponudili autentični, punokrvni vestern. Radilo se, doduše, o rimejku klasika iz 1969. godine (sa Džonom Vejnom u
glavnoj ulozi), koji je zadržao isti naslov („True Grit”), ali je ponudio novo i uzbudljivo čitanje
poznate sage sa Divljeg zapada. Cipele Džona Vejna prevelike su za skoro sve savremene glumce, ali su braća
Koen pronašla jednoga (od svojih omiljenih) koji je u njih stao bez ikakvih
problema - maestralni Džef Bridžis. On je, zajedno sa tada tek devojčicom,
Hejli Stejnfild, i standardno ubedljivim Metom Dejmonom, realizovao sve
zamisli rediteljskog dvojca i filmsku umetnost obogatio novim klasikom,
svojevrsnim omažom vremenu klasičnog vesterna.
Dnevnik slobode
( Predrag Ž. Vajagić, Branislav Zukić - "Paranojeva barka", Službeni glasnik, 2017)
Očekivana recenzija knjige »Paranojeva barka« bi trebalo da počne rečima, kojima obično smatrač više priča o svojoj pameti, no o dotičnoj knjizi. Recimo: »Knjiga pred nama predstavlja unutrašnju percepciju sveobuhvatnog bitisanja, protkanu iznenađujućima varijacijama kolokvijalnog rečnika i visprenog umetanja neočekivanog tumačenja istih, koje prati kreativno koketiranje sa humorom«.
S obzirom da ova knjiga zaslužuje mnogo više od toga, najbolje je početi krajem – »Paranojeva barka« je duhoviti, patriotski dnevnik pisan u četiri ruke. Moj pokojni otac je tvrdio da patriota može da bude samo čovek koji voli svoj jezik, zato što bez jezika nema nacije. Jezik je temelj naroda, a da biste voleli svoj jezik, morate dobro da ga naučite, da ga učite celog života, da ga poznajete. Ljubav i poznavanje jezike vode upravo do »Paranojeve barke«, ma koliko njen naslov paranoično zvučao, do igre jezikom. Igranje rečima mogu sebi da priušte samo oni koji su savladali osnovnu svrhu jezika, komunikaciju, i podigli ga na viši nivo, nivo humora i igre. Jer, humor je nadgradnja, igra pameti i slobode.
Oktobarska leskovačka književna revolucija
Sastaviti par
minuta bez urnebesnog (i nikad obesnog) smeha, u automobilu koji je tog 5.
oktobra (“čist kao ruža, sa suncem u očima”) grabio auto-putem ka jugu,
praktično je nemoguće. Ako se po jutru dan poznaje, 12. Think Tank Town
festival ne može biti promašaj. Četverac u sastavu Arbutina, Bešić, Vajagić i
Zukić, strateški razuđen nastupima tokom oba festivalska dana, vešto je izbegao
zamku zbunjujuće saobraćajne signalizacije negde iza Paraćina i,
zahvaljujući mirnoj ruci, brzim
refleksima (i zametnoj dozi sreće) kapetana Arbutine, na vreme uplovio u luku
srpskog Mančestera. Narečenoj zamci danak su platili, ni krivi ni dužni,
neki važni učesnici festivala, čija imena, naravno,
nećemo pominjati (reći ćemo samo da je jedan od njih otvorio, a drugi zatvorio
festival).
Umesto IN MEMORIAM - Tomislav Tiljak
Druženje sa knjigom pesama Hitac sna počelo je od trenutka kad sam je
dobio kao klinac koji se oduševljavao poezijom. Poeziju iz te knjige sam pio krišom,
pohotljivo, neumereno kao očevu rakiju... autore sam nosio ljubomorno u sebi...
Slavicu, Mirjanu, Torbicu, Nebo od Nebojše, pesmu Proleće od Petra sam čak naučio
napamet i govorio u posebnim prilikama...
A jedna od pesama ili stil pesme za koju sam se tajno zalepio beše pesma od Tiljka pod naslovom Parodija. U toj pesmi autor je sve rekao o životu i okruženju koje nas prati što jeste: podlost ljudske rase. Napisana iskreno da čitaocu ukaže na razmišljanje mladog čoveka koji je shvatio suštinu ponašanja ljudskog roda. Napisana tako da je jezikom i stilom odskakala od ostalih prisutnih autora u toj stihozbirci. Još garnirana ilustracijama Miše Jurića** delovala je vanvremenski što je i potvrdila aktualnošću do današnjih dana. Inače, Tomo je poštovao strogo obzir Kiša da pazi na reči koje i kako koristi za rimu.
Jedna od srećnih okolnosti u mome trajanju beše i ta što sam i lično poznavao giganta iz ove sredine. Svoju umetničku klicu koju smo upoznali kroz poeziju uneo je u rad sa kožom gde beše maestralan. Ili, da pojednostavim sve što je dotakao u svojoj sferi zanimanja pretvarao je u umetnost koja godi.
Duče, danas, sutra
Iako se
biste i spomenici upinju svedočeći drugačije, većina diktatora ne može se
podičiti gorostasnom pojavom. Benito
Musolini bio je naglašeno zdepast, visok tek 1,69, što mu ne smeta da povremeno
vodi čak i sedam ministarstava, doduše fašističkih. Pošto je poznato da je Dobro
malodušno i učmalo, a zlo nikako ne miruje, Benito se, u početku svoje
vladavine, razmeće: „Moj dan se deli na jedan čas odmora, sedam časova sna i
četrnaest do šesnaest časova rada.“