Ritern
Ništa ja tu ne bi' dir'o (Jup i Pep)
Jedno od osnovnih životnih pravila, do kojeg mnogi (kao i neutemeljeno ambiciozni autor teksta) dolaze težim, zaobilaznim putem, veoma je jednostavno - ako nešto dobro radi, nemoj to dirati. Ne popravljaj, okani se usavršavanja, batali bilo šta što bi moglo promeniti aktuelno, zadovoljavajuće stanje. Primeri? Ima ih koliko hoćete, ali, uzmimo, eto, najsvežiji. FK Bajern iz Minhena.
Godine 2011. na čelo bavarskog giganta doveden je Jozef Jup Hajnkes (Josef Jupp Heynckes) . Bio je to njegov treći minhenski pokušaj, pokazalo se - superuspešan. Tukući se, u prvenstvu (i trpeći poraze) , sa spektakularnim timom Borusije iz Dortmunda (kojeg je Jirgen Klop posložio tako da će bilo ko teško ponoviti takvu magiju), Jup je stvaro, i na kraju napravio, zastrašujuću mašineriju, u svako doba spremnu da samelje sve što joj se nađe na putu.
Poslednji veliki centarfor
O Dijegu Maradoni (naročito onom postfudbalskom) možemo misliti šta hoćemo, ali će zauvek ostati upamćen kao jedan od najvećih (ako ne i najveći) među majstorima fudbalske igre. Kao i na terenu, i van njega je ovaj omaleni Argentinac imao momente gotovo umetničke lucidnosti. Jedan od njih je i čuvena izjava o drugom argentinskom gigantu - "ako neko zaslužuje da me nadmaši, onda je to Gabrijel Batistuta".
Švabo je zakon
Uprkos tome što dobar deo sopstvenog života strajbah u ubeđenju da nisam sklon zlopamćenju, nekoliko primera u poslednje me je vreme ubedljivo demantovalo. Pre neki dan na ulici jedva se javih komšiji, a sve zbog incidenta od pre tridesetak godina, u kojem je proveravao čvrstinu mojih zulufa kotrljajući me niz sopstvenu višnju. Sličnu alergijsku reakciju gajim i prema Luisu Felipeu Skolariju, treneru koji će, uprkos svim uspesima, u mojim očima uvek ostati primitivac znan po nasrtaju na nekadašnjeg reprezentativca Srbije, Ivicu Dragutinovića (da stvar bude gora, Ivica mu bez problema može biti dete). Ako sam do tada i imao neki respekt prema Skolarijevom radu i godinama, sam Felipe Luis se postarao da to poštovanje nepovratno izbledi.
Alles Gute zum Geburtstag !
Avgusta 1991. godine uveliko su trajale naše pripreme za ubilačke pohode , pa smo, iz opravdanih razloga, mnogo vise pažnje posvećivali čišćenju svetlog oružja i nagomilavanju džebane nego dešavanjima u sve daljem i nevažnijem šarenom svetu. Da smo podigli glave iz zaparloženih brloga, smrtno zatrovanih bojnim pokličima, možda bismo primetili zanimljiv sled događaja u omraženoj i neprijateljskoj Belgiji i još mrskijoj i daljoj Velikoj Britaniji.
Sve se desilo naizgled slučajno, ako se o slučajnostima govoriti dâ. Bertran Gašo (Bertrand Gachot) , Belgijanac munjevitih refleksa i nezgodne naravi, u Engleskoj se potukao sa policajcem pa je vrelu glavu morao rashlađivati u britanskom zatvoru. Ni prvi ni poslednji kojem se to dogodilo, ali je kvaka (ne ona polomljena, nego 22) bila u tome što je Gašo bio vozač ekipe Džordan, debitanta u šampionatu Formule 1. Vlasnik ekipe, Edi Džordan, našao se tako u nebranom grožđu, baš pred početak jedne od najvažnijih trka sezone, one na predivnoj stazi Spa Frankoršam u belgijskim Ardenima.
Neizlečivi virus zvani Dražen Petrović
Basket uglavnom igram samo nedeljom, izjutra. Sa drugarima. Godine stižu, uskoro će 43, a i nema se vremena za češće... Kuća pos’o, pos’o kuća. No, eto, zalomilo se pre neki dan da odigramo nas trojica matorih sa nekom mlađarijom. Mnogo je tu bilo razlike u godinama. U svemu! Poređasmo se na trojku i lagano dobismo nekoliko partija, a momci, valjda da olakšaju sebi, udeliše mi „kompliment“:
-Svaka čast! Pogađaš k’o Lebron Džejms!
-Kao ko?!
Naravno da znam ko je Lebron, ali moje foliranje je, začudo, izazvalo zbunjene poglede.