Ritern
Stilske vežbe
Ne znam stvarno kako neko može da navija za ovog našeg usukanog. Penzija je njegova bliska budućnost. Sav se osušio, nema više snage , kad potrči za lopticom duša mu nagrne kroz nos. Uz sve to, stalno tera po svome. Odrekao se pravoslavlja našeg, krst slavni, pod kojim se molimo vekovima, odgurnuo u stranu. Uhvatio se meditacije, grli drveće, jede kao ptičica. Ja da ti kažem, majkoviću, zato nas je sve ovo i snašlo! Trgni se, veselniče, ispeci sebi biftek, zagalami na tu svoju ženicu što te je pod svoje uzela! Batali alternativne metode, vrati mišićnu masu i bog da te vidi. Nastaviš li ovako, batrgaćeš se i gubiti od igrača koji nisu ni među prvih sto. Uvek sam te podržavao, i kad dobijaš i kad gubiš, ali ovo sada prelazi sve granice. Onog starog šampiona ni od korova, a ovo što nam sada nudiš nisu ni blede kopije nekadašnjih partija, kada si mleo sve pred sobom i činio nas tako ponosnim. Razumem da možeš imati loš dan, nekoliko loših dana ili čak i meseci u nizu, ali ovo što se dešava već postaje neprijatno. Ako ti se ne igra, ti brate lepo ostani kod kuće, budi sa porodicom i uživaj, a ne nama da kidaš živce indiferencijom i odsutnošću na svakom drugom meču. Žao mi je što ovo moram napisati, ali eto: prop’o si načisto i u budućnosti teško da od tebe možemo nešto očekivati, zato bi možda bilo najbolje da se povučeš sada, da te upamtimo kao jednog od najvećih, a ne da karijeru završiš kao teniser koji gubi od onih što ih je ranije sa lakoćom preslišavao!
Kako znati kada stati?
Od primanja za glavu svaki put kada bi čuo tvrdnju “dobro je govorio moj pokojni ćaća” autor ovog pamfletčića se, brže nego što je ikada mogao pretpostaviti, našao u situaciju da se pozove na identičnu, izlizanu floskulu. Mudrost roditelja mojego dala se izraziti veoma preciznom rečenicom, a tiče se umeća u procenjivanja momenta koji je idealan za završetak obroka. “Moraš stati kad je najslađe”, govorio je moj pokojni ćaća, nemački disciplinovano se, celoga života, pridržavajući proklamovanog načela, što je za posledicu imalo veoma dobru liniju, čak i u godinama poodmaklog sredovečja (slično bi bilo i u starosti, da ju je dočekao). Sa druge strane, pravilo koje je savršeno funkcionisalo u prevenciji pukog blagoutrobija naprasno bi, u nekim situacijama, zakazalo kada bi došao red na njegovu primenu u konzumaciji alkoholnih pića ili proizvoda duvanske industrije. Ta činjenica govori samo da je ćaća u mene, Gospodin mu dao rajsku nastambu, bio ćovek od krvi i mesa, podložan vrlinama i porocima, kao i dobrim i lošim procenama.
Sportsko vokabularenje
Može biti da je i do uznapredovanog sredovečja autora ovog teksta, ili pak do sve kraćih živaca populacije što nastanjuje Srbiju - uglavnom, poslednjih nekoliko godina, kako je broj dostupnih sportskih kanala na maternjem nam jeziku utrostručen, sve je primetnije da je hiperinflacija televizijskih prenosa fiskulturnih takmičenja izrodila snažnu krizu unutar komentatorskog esnafa. Suočeni, valjda, sa nenamirljivim brojem “velikih” i “istorisjkih” sportskih takmičenja, vlasnici komercijalnih televizija (kablovskih, a naročito zemaljskih) primorani su, po svemu sudeći, da pred mikrofone šalju osobe koje sebe doživljavaju kao sportske komentatore, ali ih je, podrobnijom analizom, gotovo nemoguće takvima okvalifikovati . Među njima ima sjajnih sportskih novinara, duhovitih i zabavnih ljudi, niko ne sumnja u njihove dobre namere i plemenite ciljeve, ali - za sportske komentatore jednostavno nisu.
Zašto Italija?
Odnos prema italijanskoj interpretaciji fudbala nalik je, na primer, percepciji pojedinih kulinarskih proizvoda, koji nam se u mladosti čine odbojnim, neprihvatrljivim i čak pomalo degutantnim, ali se, kako godine prolaze a naše blagoutrobije poprima neslućene razmere i finese, ovi obroci sve češće nalaze na našem stolu, pa ni ne primetimo kad su postali omiljeni, čak i nezamenjivi. Mladom čoveku, željnom dinamike i neprestane smene uzbudljivih scena na fudbalskom terenu, italijanski katenačo izgleda kao demonstracija gneva Svevišnjeg, izrečena kroz nemogućnost da se u onome što gledamo bar malo uživa. Kako godine prolaze, a mladost ustupa mesto zrelijem dobu, počinjemo shvatati da se tu ne radi o “interpretaciji fudbala”, već o čitavom svetu razgranate filosofije loptanja, složenoj strukturi dubokog poimanja veličanstvene igre, u italijanskom jeziku znane kao calcio.
Hate to say i told you so
Naslov vanserijske pesme grupe "The Hives" nije ovde upotrebljen da bi se bilo kome natrljavao nos ili, još gore, vodile zaludne i jalove rasprave. Iskorišćen je jer je zgodna spona sa tekstom objavljenim na ovom istom mestu 8. juna 2015. godine, dan nakon bolnog poraza Novaka Đokovića od Stana Vavrinke u trećem neuspešnom pokušaju da se najbolji teniser sveta dokopa toliko željenog trofeja na pariskoj šljaci. Na kraju narečenog teksta kaže se:
Prihvatanje poraza, čak i onih najrazornijih, devastirajućih, sa osmehom na licu, sposobnost da se ostane na nogama i bude istinski džentlmen - to je ono što izdvaja izuzetne pojedince od prosečne i predvidive gomile, uvek spremne na snishodljivost, povodljivost, i, ako treba - priređivanje toplog zeca.
Novak Đoković ponovo je bio grandiozan u porazu, održavši mnogom vrhunskom teniseru, a i svakom od nas, lekciju o tome kako se ponašaju istinski šampioni. I zato bi bilo pravo čudo da Novak, na kraju, ne osvoji taj toliko očekivani Rolan Garos.
Od srca mu želimo da u tome jednog dana uspe.