Guske u magli
Amanet mermerne ploče
Na pomen imena Zorana Đinđića ljudi pomisle na razne stvari – njegove ubitačne i slikovite metafore, specifičan način verbalne komunikacije, energične pokrete i žustar hod, elegantnu pojavu ili konjski repić i minđušu u uhu iz doba prvog saziva skupštine Srbije. Neki se sete njegove govorničke specijalizacije tokom protesta 1996/97, kratkotrajnog gradonačelnikovanja, bežanja u Crnu Goru od Miloševićevih egzekutora, kampanje pred izbore 2000. godine i, najzad, vremena kada je bio predsednik vlade, prvi demokratski posle Drugog svetskog rata. Kako vreme od njegovog ubistva odmiče, pred nas sve nametljivije izlazi još jedan simbol – hladna mermerna ploča u Aleji zaslužnih građana, sa jednostavnim tekstom – "Dr Zoran Đinđić, 1952 – 2003, predsednik vlade Republike Srbije".
Sretenje
Priupitamo li građane Srbije zašto je 15. februar državni praznik, dobićemo odgovore kao i u većini drugih slučajeva- znao sam, al' sam zaboravio; nisam bio na tom času; na vrh mi jezika; pitajte me nešto drugo, učio sam celu noć i slično. Pritisnuti sve opipljivijom bedom, surovim uslovima za život i borbom za elementarni opstanak ljudi svakako imaju prečih briga. Osim toga, situacija sa obrazovanošću oduvek je ovde bila rđava, na šta svi vlastodršci mogu samo da trljaju ruke- od neuke i neobaveštene raje nema boljih ovaca za šišanje.
U zamci zlih Grka
Naša nacionalna valuta, ponos i ambasador jake privrede, pompezno obeležen inicijalima „RSD“ (kao da će mu to, nekom alhemijom, dati na težini i ozbiljnosti) poslednjih meseci sve više liči na notornog pijanca. Uglavnom baulja, posrće, neprestano pada i sve se teže podiže na noge. Ima momenata kada se upristoji, nekoliko dana čak liči na uravnoteženu i gotovo uobičajenu pojavu, da bi odmah zatim nastavio da se survava i očajnički bori sa neumoljivom gravitacijom, koja ga mami ka dole. Najviše voli da se druži sa poljskim kolegom zlotom i onom madžarskom namigušom, forintom - njih troje sinhronizovano tonu, čas se surdukne jedno, čas drugo, čas treće.
Yuppy: munđosi opšte prakse
O staroj i neizbežnoj kategoriji ljudi, kakvih je bilo i biće ih dok je sveta i veka, a koji su se, dizvinite, u današnja vremena namnožili do granica podnošljivosti, u svom tekstu objavljenom u dnevnom listu Danas, govori Miloš Vasić. Budući da se i u Manifestu marginalizma ( ko nije pročitao- sedi, jedan!) govori o nečem sličnom ( kod nas se to zove jepteme-što-sam-pametan vrsta ) sa zadovoljstvom prenosimo tekst našeg starijeg i visokouvaženog koleze.
Peti oktobar
Eto nas i na devetoj godišnjici ovog čuvenog datuma. Peti oktobar , kako vreme odmiče, sve manje izgleda kao dan kada se dogodila jedna značajna i korenita promena i kada se zauvek raskrstilo sa mračnim nasleđem Srbije devedesetih. Sa druge strane, ne možemo ni da ga prećutimo, jer se toga dana videlo da demonstracije i revolt velikog broja ljudi mogu da uzdrmaju i najtvrđe autoritarne režime. Uz konstataciju da je naša kultura protestovanja poslednjih godina doživela potpuni krah, prenosimo odličan tekst Miloša Vasića, objavljen u "Danasu", pod naslovom "Nasilje".