Taze sa ražnja

Strah – Strah od kupovine navukao sam još u detinjstvu – kad se teskobe kače kao čičak o rep. Nisam ja često dobijao novac u ruke. Kad banu iznenadni a žedni gosti, ili kad neko od rođaka razlomi pečate škrtosti u duši. I evo me – stežem zvekicu oznojenim dlanom i stružem ka radnji. S druge strane musave tezge strelja me, podsmešljivo i oholo, drndava piljarica. Uperio bih drhtavo prst ka polici, škiljio nazirući presitne cene i... obično zamucao. Gospodarica hirovitog pulta bi tada odlučivala kako će me i da li će me uopšte udostojiti pažnje. Tu bi se obično podbočio i neki pijanac sa svojim doskočicama. I uvek bi se slast kupljene čokoladice mešala s gorkim okusom. No, manimo patetiku, samo nam još ona fali! Od tada mi je ostao manir da pred kasom gužvam novac, prebrajam se i uvek imam uspaničeni izraz – kao pas koji je upravo pridigao nešto pernato. Drugi strah je novije proizvodnje. Naime, još mi se nije desilo da se vratim iz radnje a da me žena ne ščepa za gušu i izvrgne torturi zbog pobrkane narudžbine. Svašta sam pokušavao (osim da promenim ženu): nosio rezance spiskova, slao desetine SMS-ova, lepio ceduljice po rukavima... Avaj, ili omašim proizvođača, kupim nepojamno mizerne ili velike količine traženog ili umesto bate s portiklom na kesici griza usvojim, recimo, seku s kučencetom... Tešim se time da je ipak najveću smutnju pri kupovini načinio moj otac onomad kad je majci, koja je cedila sok, doneo 23 kesice praška protiv žgaravice, umesto limuntusa! Mislim da sam baš te godine prešao na – pivo.

Gospino ukazanje prije 35 godina u Međugorju, tada jednom od nepoznatih i nevažnih sela općine, za kratko vrijeme je Čitluk stavio u sasvim drugačiju poziciju od dotadašnje. S jedne strane je sve to donijelo izrazitu pozitivu, koja traje do danas i izgleda kako će trajati dok je svijeta i vijeka, a s druge strane je samo općinsko sjedište, Čitluk, stavilo u drugi plan, u sjenu međugorskog svetišta.

Vidljivo je to i u svakodnevnoj stvarnosti. Robna kuća „Čitlučanka“, nekadašnji ponos grada, zjapi prazna, ne radi, a za to vrijeme se u Međugorju svako malo otvaraju novi tržni centri. Hotel „Brotnjo“ radi, ali ga se ne može usporediti sa čitavom „armijom“ hotela, motela i pansiona izniklih u Međugorju tijekom posljednja tri desetljeća.