Taze sa ražnja
Schumadijski kuglof
Sećam se kao da je juče bilo. Šumadija. Vreo letnji dan. Vene kamilica uz seoski drum i titra jara. Na tarabu se nalakćuje baba Kaja i decibelima na kojima bi joj zavidelo seosko crkveno zvono, viče: „Od ovam! Od ovam!“ Mi prozvani, raspušteni i na čuvanje ostavljeni, izmiljavamo i čekamo nastavak. Baba popravlja pera na marami i krikom koji mrtve diže, pita: „Kuj će kuglov?“ A, kuglof joj je bio mrtva usta da ga jedu, recept je u miraz donela iz svojih rodnih Komarica. Mek ko srce devojačko.
Ja mnogo volim kuvarske knjige, novine, dodatke novinske, sve na čemu mogu da se recepti napišu. Kuću sam zatrpala takvom količinom pomenutih pisanih dela kao da ću pet kafana da otvorim. Kad ih budu sledovali naslednici testamentom, kleće me bar pet godina. Još kad se radi o starim receptima, obaška o starim srpskim receptima, ja sam ciljna grupa na koju može u po noći da se računa. Iz tog razloga sam onomad spodbila pete i jurnula da tražim kuvare uz novine. Jedva nadjoh, al kad sam videla da se radi starim jelima karakterističnim samo za neke krajeve, lokalnim specijalitetima, jelima koja se oduvek spremaju, onim koje treba od zaborava sačuvati, lepo mi bilo milo oko srca. Naročito jer sam napipala sekciju „Šumadija“. Nema lepše, otvorim i prvo pogledam šta mi treba za pripremu ovih jela.
Za početak tegla sa patent zatvaračem. Moram da primetim da ta vrsta patentirane tegle ni danas, a kamoli nekad, nije baš prisutna u Šumadiji. Tamo su tegle bile na pak-papir, na celofan i na poklopac pripadajući već, običan od podvrste – oprana tegla od nečeg kupovnog.
Upekla zvezda!
Preplašeni mešanac seoske džukele i gradske buvare, taktikom napred-nazad, pokušava preći put prepun automobila, ubrzano dahćući i tražeći najbliži hlad. Nad asfaltom se, u daljini, uzdiže fatamorgana, kombinacija vrelog, treperećeg vazduha i nepostojećih, a tako vidljivih bara. Iz automobila vire ruke - dlakave, muške, često gole (ne i ćosave!) do ramena, ali i nežne, damske, čiji uredni nokti, valjda od nelagode izazvane zaparom, lupkaju po limu dok četvorotočkaši čekaju da se upali zeleno svetlo. Frižideri ispred prodavnica poluprazni, a i ono malo osvežavajućih pića u njima ne stiže da se kršteno rashladi, kolika je navala. Pravci ka rekama, jezerima i bazenima zakrčeni, što rezultuje raznovrsnim i maštovitim odabirom mesta za parking. Da bi izbegao direktan udar sunca tokom većeg dela dana, mnogi je vozač spreman učačkati svoga samohodnog ljubimca tik uz čardak poljoprivrednog gazdinstva, na sveže pokošen travnjak (lepši od vimblEdonskog) ili navr’ (nimalo naivnog) nagiba od šezdesetak stepeni.