Taze sa ražnja

Dijete, nisi dobra! - jednom je izgovorila njezina majka. Doduše, mislila je na posve nebitne stvari govoreći te riječi davno, tiho i s teškom osudom u oku. Iako je tada samo odmahnula rukom i tvrdoglavo nastavila hodati rubom, uvjerena da baš ništa i nikakva druga ona ne bi utjecala da majka promijeni svoje mišljenje, Lila je kroz život te riječi često vadila i koristila se njima za sasvim osobne potrebe. Činila bi to mimo uvjerenja i želja drugih, kad god bi se mentalne karte krivo poklopile, mjesec u njoj podivljao ili bi se jednostavno probudila s okusom loše sebe. Za svijet je hodala lucidna, s oblakom na nosu i otrovnom kapljicom na jeziku, a u sebi je često nečujno jecala majčinom rečenicom. Bolnim nasljedstvom davno zacrtanog puta.

I danas se osjećala takvom. Nedovoljno dobrom. Kao i svake večeri proteklog desetljeća sjedila je u tišini groblja, gužvajući u ruci zalutalo lišće i ocvale latice cvijeća. Laštila je dlanom mramor i vukla prstom po nadgrobnim slovima njegovog imena. Tu leži čovjek s kojim se znala osjećati živom.

Znate onaj mučan osećaj kada sa ovog sveta ode osoba koju niste lično poznavali, ali vam  njen rad  neizmerno znači? Osećaj uskraćenosti za velike stvari koje su  se tek mogle dogoditi? Manje-više poznat redosled faza: prvobitna neverica, pa snažan poriv za negodovanjem i na kraju tiha, ali nametljiva i neotarasiva  tuga?

Nimalo selektivna, na godine neosetljiva  sablast sa mitskom kosom u rukama još jednom je potvrdila da se, početkom 2016. godine, iz sve snage obrušila na velika imena rokenrola i da je u svom naumu smrtno (a kako drugačije) ozbiljna i u 2017. godini.  Na vest o odlasku  Krisa Kornela probudiće se milioni različitih uspomena sa cele  planete - u svima kojima je ovo ime nešto značilo   pokrenuće se niz asocijacija, oživeće prošla vremena, poteći će reke nostalgije, probijati se granice patetike (na koju nije imun ni autor ovih redova). Dobar deo takvih  projekcija duboko je lične prirode, i za javnost nije toliko bitan, ali, sa druge strane, čovek je definisan onim što za života čini i načinom na koji to delanje utiče na  druge. Ono što je u rokenrolu napravio Kris Kornel, vlasnik neverovatnog, 4 oktave širokog vokala, značajno je na nekoliko nivoa i u više smerova. Posmatrali to iz ugla solo karijere, ultraznačajnog benda “Soundgarden” ili neponovljive supergrupe “Audioslave” - Kris Kornel je oduvek simbol za muziku sa dubljim, autentičnim smislom. Da li zbog tinejdžerskih problema sa anksioznošću, ili pak istrajne borbe sa depresijom i porocima u mladosti, Kornel kao da je bio predodređen za postavljanje važnih pitanja i neprestane introspekcije kroz muziku (što je, ako ćemo objektivno, jedan od osnovnih postulata izvorne rokenrol kulture, one iste koja se predugo  bori protiv totalnog povlačenja pred pitkim i uveseljavajućim pop sadržajima svih vrsta).